SUPRUGA SVETOZARA ROKVIĆA, KOJI JE PREMINUO U KCUS-u, PITA: “Koga su pitali da ga prikopčaju na respirator?”

U medijima se pojavila još jedna tužna ispovijest osobe čiji je član najuže porodice preminuo od posljedica zaraze koronavirusom nakon što je priključen na respirator u KCUS-u.

Radi se o ispovijesti supruge Svetozara Rokvića, koji je preminuo prije tri dana, a objavio ju je portal “Crna-Hronika”. Ispovijest prenosimo u cijelosti.

– Ovo je nedopustivo. Ja Vam mogu zazvučati kao psihijatrijski slučaj, ali ja imam skorašnji nalaz od psihijatra u kojem piše jasno da nisam psihotična. Depresivna i tužna jesam i pijem antidepresiv. Čitam tako da ovo što pišem niko ne može reći eno one budale.

NESAVJESNO I NEHUMANO LIJEČENJE

Ako sam ja budala onda smo svi mi ovdje koji pokušavamo ukazati na nezakonitosti i učiniti bilo šta da se ovo spriječi, kad već organi vlasti nisu i neće po svoj prilici bar ne na vrijeme” – počinje svoju priču supruga Svetozara Rokvića koji je preminuo od posljedica zaraze koronavirusom na KCUS-u.

“U nadi da će vas što više pročitati u zdravlju ovaj članak pozdravljam građane Bosne i Hercegovine! Ovo je samo još jedna u nizu priča koji su izgubili najmilije liječene unazad mjesec i po dana kao Covid pacijente na KCUS-u – piše Crna-Hronika.

Naša priča se odnosi na supruga, oca, sina, brata, dobrog čovjeka i prijatelja Svetozara Stevena Rokvića, rođenog u Londonu 1972. godine, preminulog na intenzivnoj njezi Klinike za anesteziju i reanimaciju 26.03.2021.godine, sahranjenog u aleji Veterana na Vlakovu.

Prvo što ću reči da ne pokuša niko da nam spočitava nekakvo tzv.rušenje ”KCUS-a” ili ”političku pozadinu priče” jer je ovo priča sa dokazima o nesavjesnom i nehumanom liječenju pacijenta i kršenje dijela člana 18. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenta koji kaze da ”Pacijent daje pristanak na predloženu određenu medicinsku mjeru izričito usmenim ili pisanim putem, a pisani put je obavezan za invanzivne dijagnostičke zahvate…”

Pokušat ću biti kratka i fokusirana jer cijela priča moze stati u roman a ne članak, i javnosti ću predočiti slike pronađene u telefonu i screenshotove dopisivanja sa suprugom. Za slike u telefonu nisam znala kao što nisam znala ni da mi je suprug preminuo na respiratoru i znam sigurno da nije dao pristanak da ga prikopčaju, a nas niko nije kontaktirao ili pitao za naš pristanak umjesto njega u slučaju da ga on sam ne može dati.

Prvo, kontakt podatke ako su htjeli imati uopšte, mogli su dobiti od njega jer je bio svjestan i komunikativan i čak sjedio.

Drugo, kada sam ja prvi put nazvala pitali su me ko sam mu ja i ja im odgovorila, mogli su od mene tražiti moj kontakt broj. Treće, mogli su ga i dobiti sa Podhrastova ako su htjeli jer je gore pri prijemu dao sve svoje podatke.

Na Podhrastove je smješten 15.03. sedam dana nakon dobijanja temperature, pozitivnog Covid testa i sa upalom pluća, jer je bio iscrpljen od temperature, saturacija mu je spala i trebao je kiseoničku podršku i druge antibiotike, a do tada je pio samo Sumamed.

Kako sam u komunikaciji sa prijateljima nekim doktorima izvana dobila informaciju o lijeku Tocilizumab i da pomaže Covid pacijentima u ranoj fazi jako učinkovito tako smo odmah htjeli da ga nabavimo i da mu ga apliciraju. Tada smo odbijeni jer je suprug imao multiplasklerozu i čekali su neurologa u konzilijarni pregled. Nalaz neurologa je bio da nisu poznate nus pojave na demijelinizaciju kod MS-a, a konzilij kako smo iz otpusnog pisma vidjeli nije se ni sastao da odluči da li da mu ipak pokušaju dati Tocilizumab.

NEUROLOG REKAO NE MOŽE

Šta će logikom MS koji ima godinama učiniti čovjeku koji može umrijeti od Covida, realno nama nije bilo logično, ali da se konzilij nije sastajao i odlučivao uopšte o tome nismo znali dok nismo dobili otpusno pismo, njemu su samo rekli, rekao neurolog ne može. Možda mu je tada mogao biti spašen život jer prezaju dati lijek zbog traženja refundacije troškova, a ne prezaju od toga da ljude prikopčavaju na nesigurne respiratore. Nakon par dana je temperatura spala i počeo se osjećati bolje, jesti više i njegova Dr.Bajramović mu je rekla u ponedeljak 22.03. da on zapravo više nema Covid nego upalu pluća koja će se sanirati vremenom antibioticima i kisik dok odradi svoje da rasčisti pluća bit će sve bolje i bolje.

I od tog dana imam slike gdje moj suprug ima boju, smije se, doduše neobrijan ali sasvim solidnog izgleda što se vidi i na priloženim slikama.

Međutim kako gore nestaje često kisika što su potvrdili svi koje znam da su gore ležali, u noći se njegova klinička slika mijenja odjednom na gore i biva u ranim jutarnjim satima 23.marta prebačen na intenzivnu njegu Klinike za anesteziju i reanimaciju (stara hirurgija) i tada je njemu izrečena laž da mu je saturacija spala na 55, (što možete vidjeti iz poruke koju mi je poslao u ranim jutarnjim satima kad je napisao da je prebačen i gdje), a u otpusnom pismu sa Podhrastova piše 78. Ja lično smatram da se desila situacija sa nestankom kisika na koju se stalno žalio.

Dalja priča staje u tri dana od 23.03. do smrti 26.03. i odvijala se u čudnim okolnostima.

Prvo sam saznala da je na NIV-u što je bilo super jer je to neinvanzivan uređaj koji pruža veću i bolju kiseoničku podršku i da je stabilizovan, u sjedećem položaju i sa saturacijom iznad 90. Međutim u četvrtak 25.03. rano ujutro suprug mi šalje poruku da li mu mogu nabaviti kisik da izađe kući inače će završiti na respiratoru, i čim nabavim da mu javim on odmah kreće i piše ”pričat ću ti sve akobogda”.

Ja nisam smjela to da uradim jer zdravorazumski gore trebaju biti osobe koje imaju potrebne antibiotike, kleksan,imaju čime izmjeriti saturaciju, NIV je super uređaj i nama se stalno davala informacija da je stabilan i komunikativan i da može da sjedi (a i taj screenshot da zaista sjedi je u prilogu), iako sam ruku na srce znala da je on najrazumnije stvorenje koje poznajem i da nije to rekao bezveze. Meni je taj dan bio paklen razmišljajući zašto to govori i pomislila sam da je to bila samo psiha, jer zašto bi stabilan čovjek trebao da završi na respiratoru.

Isti dan smo mu svi samo slali poruke da izdrži, da svi govore da je dobro i da će ga proći taj osjećaj.To veče 25.03. opet zovem, a period za informacije u večernjim satima je od 19h do 20h, i začudo mi se javi doktor čije ime sam zaboravila jer smo i sin i ja u međuvremenu dobili koronu i bili i fizički i psihički opterećeni svim i svačim, i traži da što prije kupimo i dostavimo Tocilizumab koji im je dostavljen u roku od sat vremena, u 21:30 h (na računu se vidi datum i satnica kupovine lijeka), a i tad je zaova od osobe kojoj je predala lijek dobila informaciju da je stabilan ”samo psihički uznemiren”. Ja mu šaljem poruku u 22 h da će dobiti lijek da su mu najbolji prijatelji i sestra kupili i dostavili ga već i vidim da je poruku vidio,a niko drugi nije mogao pogledati poruku jer je mobitel imao šifru šemu za otključavanje.

DVOSATNA MISTERIJA

Sljedeća dva sata te noći od 22h do ponoći su misterija.

Uglavnom on je zaista preminuo na respiratoru u 00.15 h 26.03.2021.godine. Od KCUS-a sam tražila po Zakonu o slobodi pristupa informacijama izvod iz medicinske dokumentacije i dobila sam samo dio koji se odnosi na medicinsku dokumentaciju sa Podhrastova, a od Klinike za anesteziju i reanimaciju smo samo dobili otpusno pismo na naše traženje i to dvije verzije, a čekali smo ga tri sata kao da su ga tek kucali.

Možda se pitate kako dvije verzije, a odgovor je taj da u prvoj verziji nema podatak da je Tocilizumab uopšte primio. Nakon što smo pitali zaova i ja medicinsku sestru koja je izašla da li je uopšte dobio lijek i pokazali papir da je i kad je dostavljen (papir sa trijaže) ona je otišla je i donjela drugo otpusno pismo nakon pola sata, dakle nije nam uzela prvo da kažem da je samo dokucana ta rečenica nego donijela drugo gdje piše da mu je lijek apliciran, što nas navodi na pomisao da tri sata čekanja otpusnog pisma nije isto tražila kako je rekla, nego da je tek tad otkucano i dovodi u sumnju da li je uopšte stigao u ona dva sporna sata u noći 25.03 od 22h do ponoći lijek uopšte da primi jer je za to vrijeme sediran, intubiran i stavljen na respirator.

Za suprugovu smrt sam saznala tako što sam ja njih zvala 26.marta cijeli sat vremena i u 13 časova napokon uspjela dobiti, da pitam kako se osjeća poslije dobivanja lijeka (šta bi bilo da sam odustala nakon 97 poziva, ne bi ni znala da je preminuo), a oni mi rekli da im je žao i da nisu imali kontakt telefon da nam jave, da mu srce nije izdržalo (niko respirator nije spomenuo, a u potvrdi o smrti piše plućna embolija što je različito od tog da mu ”srce nije izdržalo”) i da je tijelo već na prosekturi u Barama sa smrtnim listom po koji treba otići.

Šok zar ne?

Sigurno nije dao dobrovoljno pristanak da ga priključe na respirator, a to može objasniti i nedostavljanje medicinske dokumentacije sa Klinike za anesteziju i reanimaciju, jer bi u njoj onda trebao da se nađe i njegov pismeni pristanak. Iz tog razloga su mi i rekli da nisu imali moj kontakt broj jer bi u slučaju da on nije u mogućnosti da da pristanak morali pitati mene.

Sljedeći šok je kada smo zaova i ja išle do Klinike da nam ispune smrtni list, a taj dan je bio već ponedeljak 29.03. jer u petak smo saznali kasno da je preminuo ,vikendom ne radi Pokop, i bukvalno smo taj dan izgubljene trčale da organizujemo sahranu, čule momka da je došao po oca i pružio im papir da otac izlazi na vlastitu odgovornost. Nakon što je medicinski radnik ušao unutra momak je pričao drugom momku tu prisutnom kako ga je otac nazvao panično i rekao ‘‘vadi me odavde kako znaš, ovdje ubiše sve redom’‘ i ”nabavio sam mu ja kisik kući i medicinske radnike da ga obilaze”.

Opet šok i to najveći jer slušam istu priču koju sam doživjela sa suprugom i shvatam nisu njemu živci radili nego je vidio i znao šta se gore dešava, a ja sam se tad skamenila i nažalost nisam snašla da upitam momka za broj telefona.

Da završim priču sa slučajem akademika Sidrana koji je preživio respirator doduše u Državnoj bolnici gdje se ne nalaze respiratori koji nisu za intenzivnu njegu (a na slikama iz mobitela mog supruga je jedan tik uz njega i na drugoj slici na suprotnoj strani jedan) i uz pomoć pomoć i savjet i od stranih ljekara samo da se spase život čovjeku. Da sam bogdo mogla naći bilo kakvu vezu da ga smjestim u Državnu bolnicu jer od sve više ljudi koje je povezala ista nesreća da ih pošalju na KCUS, saznajemo za skoro identične priče i samo gledam screenshotove poruka i komunikacija jezivog sadržja.

ŽALBA OMBUDSMENIMA

Priču sam mogla i prije ispričati ali sam ja legalista i čekala sam kompletan odgovor po Zahtjevu za slobodu pristupa informacijama, a kako ga sa Klinike za anesteziju i reanimaciju nisam dobila, sljedeći korak je Žalba Instituciji ombudsmena za ljudska prava u BiH, koji su se već očitovali i uputili me u slučaju nedobijanja informacije da im se obratim. U ovo sve je upućena i Britanska ambasada u BiH jer je suprug bio dvojni državljanin.

A priču sam morala ispričati jer smatram da je moralno i da to dugujem suprugu i drugim građanima koje je zadesila ista nesreća, a i onim koje može zadesiti isto ukoliko se ništa ne promijeni u KCUS-u, ali ne u cilju širenja panike kako se i to spočitava i prijeti tužbama svakom ko kaže istinu ili utjeruje strah u kosti pa pismo anesteziologa postane ”interna komunikacija”, a kako interna komunikacija dospije u javnost ostane misterija. Znam samo da neko nije mogao da izmisli pismo anesteziologa jer je i poslije održana konferencija za štampu koja je potvrdila da ono ipak postoji.

Sve lijepo molim koji ovo pročitaju da poštuju našu bol i mišljenje da imamo pravo na adekvatno liječenje svih nas jednako u svim Klinikama jer se mnogima, a meni npr. 23 godine radnog staža odbija za ”zdravstveno”, a mom suprugu približno isti broj godina odbijalo. Takođe mislim da je zdravstveni sistem od početka pandemije imao dovoljno vremena da popravi nedostatke važne za živote građana poput sistema za snabdijevanje kisikom, moglo se i dopustiti stranim stručnjacima koji su se uspješnije izborili sa pandemijom da uđu i pomognu svojim iskustvom itd., ma sve se moglo za godinu dana što je potrebno samo da se ne desi ovo što se izdešavalo i zavilo u crno poprilično veliki broj porodica – ističu iz porodice Rokvić za “Crnu-Hroniku”.

pressmedia.ba