Akademik Slavo Kukić: Treba nam front građanskog otpora

Akademik Slavo Kukić jedan je od rijetkih intelektualaca koji konstantno i neumorno reagiraju na sve ono što građane ove zemlje već godinama drži zarobljenima na putu ka boljem životu. S doktorom socioloških nauka i profesorom Ekonomskog fakulteta u Mostaru, autorom 18 knjiga i 11 studija o stanju u bh. društvu te više od 100 naučnih radova, razgovarali smo o aktuelnoj situaciji u državi, pojačanom angažmanu SAD na Balkanu, putu ka propasti nacionalističkih stranaka i alternativi njihovoj politici podjela, korupcije i kriminala.

Zemlja staraca

Čini se da ne prođe ni dan bez neke afere u BiH, od respiratora do sumnjivih fakultetskih diploma. Kako definirati stanje u kojem se danas nalazi BiH?

– Već sam jednom, na zamolbu vašeg urednika, napisao tekst za „Avaz“ i optužen sam da sam se „prodao Fahri“. Ako bi čovjek slijedio takvu sumanutu logiku, sada riskiram novu optužbu da, prema njegovu nalogu, smišljeno širim defetizam.

No, neovisno o tome, teško je izbjeći sud da je, zaludu hvalisanja aktualne vlasti, stanje danas kompleksnije no ikada u postdejtonskom vremenu. Jer, iz primjera koje ste u pitanju naveli, ali i mase drugih, jasno je da problem nisu samo sve rogobatniji odnosi između triju etnonacionalističkih oligarhija nego i sve izraženija društvena neodgovornost svake od njih pojedinačno te da zbog toga ne treba optuživati samo njih nego i pravosuđe pod njihovom kontrolom koje im šalje signal da mogu raditi što im je volja, jer ono neće činiti ništa što bi ih u tome obeshrabrivalo.

A posljedice su one koje jedino i mogu biti – da ljudi sve teže žive, da ih sve više pakira kofere i odlazi s kartom u jednom smjeru, da se zemlja demografski ubrzano prazni i prijeti da ne bude ni bošnjačka, ni srpska, ni hrvatska, nego zemlja staraca koji su odlučili u njoj dočekati biološki kraj.

Varamo li se u procjeni da, nakon višedecenijske vladavine, pozicija nacionalnih stranaka nikad nije bila lošija? SDA napuštaju njeni najistaknutiji članovi, Dodikov režim u RS počeo je i s hapšenjima opozicionih poslanika? Jedino HDZ još izgleda stabilan.

– Prvo, nisu problem nacionalne stranke, nego one koje su, prema svemu, nacionalističke – a ove tri koje spominjete jesu nacionalističke. Kad su, pak, one posrijedi, procjena je na mjestu.

SDA

– počnimo s njom – doživljava pravi potop, ali ne zbog nacionalizma, nego zbog kriminogenih afera njezinih najisturenijih ljudi koje vrh stranke, usprkos tome, ljubomorno štiti, a potom i zbog autoritarne atmosfere koju i u stranci i u javnom prostoru demonstrira bračni par Izetbegović. I rezultat toga je svakodnevno osipanje, odlazak ljudi iz samog stranačkog vrha, nove stranke koje odvlače, a neke od njih koje bi tek mogle nastati, odvući će još i članstva i biračkog tijela – time SDA ubrzano klizi prema definitivnom potopu.

Pad moći je neupitan i u SNSD-u. To su pokazali i lokalni izbori kroz gubitak Banje Luke, Bijeljine, Dervente, a sve to izaziva povećanu nervozu i Dodika i njegova autoritarnog stila vladanja – odnosno posezanja za represijom i zastrašivanjem, u prilog čemu svjedoči i hapšenje u Trebinju. Ne isključujem da će toga biti i u budućnosti, ali to samo potvrđuje tezu o povećanoj nesigurnosti Dodikova režima i strah od gubitka vlasti.

Na koncu, u pravu ste, Čović je definitivno uništio opoziciju među Hrvatima jer je, preko HNS-a, pod kontrolu stavio i ono što se predstavlja zasebnim političkim partijama. Ne vidim da bi se tu u budućnosti išta moglo i promijeniti jer Čović nominalnu malobrojnost Hrvata – za koju je, da se razumijemo, najviše sam odgovoran – koristi kao instrument zbijanja nacionalnih redova i gušenja svakog tipa unutarnacionalne demokracije.

No, sve to će ispostaviti cijenu jer će mladi ljudi još intenzivnije napuštati i rodni kraj i zemlju te sreću tražiti izvan njihovih okvira – a i danas je, bojim se, broj Hrvata koji u ovoj zemlji zanoće, i opet Čovićevom zaslugom, ispod 300.000.

Pokret za državu

Postoji li alternativa aktuelnim vlastima? Je li ona u tzv. lijevim političkim opcijama ili eventualno u stvaranju širih koalicija?

– Iako preferiram lijevu političku filozofiju, u postojećoj konstelaciji snaga ona definitivno nije dovoljna za bosanskohercegovački zaokret. Naprotiv, da bi do toga došlo, nužno je okupljanje svega bosanskohercegovačkoga u front građanskog otpora protiv stožernih personifikacija bosanskohercegovačkog zla, a te personifikacije su, da ne bude zabune, SDA, SNSD i HDZ.

Ideja o pokretu za državu, recimo, koju je nedavno lansirao SDP, s tim da ona ne smije biti reducirana na samo jedan dio zemlje, može biti pravac razmišljanja koji bi se slijedilo. I pri tome ne treba tjerati mak na konac nego tražiti najneophodniji konsenzus u borbi za spas države i njezine budućnosti. U protivnom, oni će vrlo skoro biti dovedeni u pitanje i puno ozbiljnije nego danas, a ni ono što imamo danas nije za potcjenjivanje.

Kakve je poruke domaćim političarima poslala vojna vježba OSBiH i Oružanih snaga SAD?

– Mislim da je dolazak američke vojske vrlo ozbiljno upozorenje političkim trgovcima Bosnom i Hercegovinom, ali i ohrabrenje običnom bosanskohercegovačkom čovjeku. Ako ništa, time je poslana poruka da se neće hladnokrvno gledati na ono što ovdašnji političari čine kada su u pitanju udaljavanje od euroatlantskih integracija i ataci na BiH kao državu.

Potvrđuje li, u određenom smislu, ova vježba mišljenja da, bez snažnijeg prisustva SAD u regionu, ne možemo napraviti značajne iskorake ka EU i NATO integracijama?

– Apsolutno. Već godinama ponavljam da proces euroatlantskog napredovanja otkočiti može samo pojačan angažman SAD, te da je to od Evrope, koja je i sama jedan konglomerat različitih, nerijetko i međusobno potpuno nekompatibilnih i političkih i geopolitičkih interesa, nerealno očekivati.

Utoliko je i ova vojna vježba prilog nadi da bi u bliskoj budućnosti mogli doživjeti ponovni i istinski povratak SAD i u BiH i u regiju – i dogodi li se to, držim da bi razlozi za optimizam mogli biti značajno ozbiljniji od stanja u kojem se nalazimo.

Palmerov poziv

Pomalo nezapaženo prošli su poziv zamjenika pomoćnika američkog državnog sekretara Metjua Palmera (Matthew) Srbiji i Kosovu da se vrate za pregovarački sto i postignu dogovor koji će voditi ka međusobnom priznanju te izjava da će Amerikanci biti prisutni na zapadnom Balkanu, jer, ako njih nema tu, onda će ovaj prostor popuniti neko drugi. Kako tumačite ovakve poruke, pogotovo nakon non-papera kojim se zagovara podjela BiH?

– Non-paper je bio u funkciji opipavanja pulsa u vezi s BiH – i u BiH i unutar svjetskih centara moći. I očito je da je obeshrabrio njegove autore, pa otkud god dolazili – a mogli su odsvakuda, i izvan BiH i iz BiH. No, i najnoviji Palmerov poziv ide u prilog tezi o pojačanom američkom angažmanu. A sve mi se čini da je takav angažman logičan.

Jer, bez njega ovaj dio Evrope, prije svega BiH i Srbija, ali i Crna Gora, pa i Makedonija, mogle bi postati plijen drugih centara svjetske geopolitičke moći. A u tom slučaju, da se razumijemo, na snazi bi bitno izgubio plan o zaokruživanju prostora do Crnog mora kao prostora od geopolitičkog interesa NATO alijanse.

Kako doći do općeg društvenog konsenzusa u BiH, barem u dijelu da nam je BiH zajednička država? Utisak je da se svaki papir, pa i onaj koji niko nije vidio, svaka prilika, poput uzurpacije Drine za izgradnju hidroelektrana od Srbije i RS, koriste za nastavak djelovanja ka razgradnji države.

Maloprije sam govorio o pokretu za državu – ili, ako političari bježe od toga da bi zbog straha kajmak mogao pokupiti isključivo SDP, neka ga nazovu kako im drago – i mislim da je odgovor u njemu kao bosanskohercegovačkom projektu.

Dakle, prestanimo se optuživati što je tko činio u ratu, kakav odnos je imao ili ima prema ovome ili onome, jer proći će još dugo vremena dok se, u vezi s nedavnom prošlošću, svi skupa budemo spremni preispitivati. Pokušajmo se dogovoriti oko temeljnih pitanja bosanskohercegovačke države i društva kako bi stvorili prostor i za dogovor na neka nova pitanja i za veću nadu naših ljudi da je živjeti moguće i ovdje, u svojoj zemlji.

Pouka iz Hrvatske

Tvrdite da rezultati izbora u Hrvatskoj predstavljaju pouku i za pojedine stranke u BiH? Međutim, mogu li signali iz susjednih država doći do birača, koji iz jednog u drugi izborni ciklus, uprkos političkim, socijalnim i ekonomskim problemima, glasaju za iste stranke?

– Ne potcjenjujmo naše građane. Komunikacijska revolucija je relativizirala i granice i udaljenosti. I poprilično sam siguran da veliki dio njih dosta intenzivno, svatko na svoj način, prati ono što se događa u bh. okruženju. A u Hrvatskoj, u Zagrebu prije svega, dogodilo se nešto što je ispostavljanje računa politici tamošnjega SDP-a. Još konkretnije, toj stranci su okrenuta leđa, a povjerenje ukazano alternativi na političkoj ljevici.

O hrvatskom virusu bi, dakako, ozbiljno morale razmisliti i partije s lijevog bh. spektra, SDP prije svega, jer je lijeva politička orijentacija svih ostalih ionako krajnje upitna.

Nisu intelektualci oni što šute i sliježu ramenima pred društvenim zlom

Je li odgovornost akademske zajednice u BiH danas važnija nego ikada i gdje su naši intelektualci, ne računajući malobrojne, koji ne odustaju od borbe s vjetrenjačama?

– Moramo, prije svega, praviti razliku između akademske zajednice i intelektualaca. Jer, biti intelektualac ne znači samo pripadati akademskoj zajednici, nego funkcionirati kao kritička savjest vlastitoga društva. A takvih je, ruku na srce, malo.

Svi ostali, oni koji zbog vlastitoga konformizma ili šute ili sliježu ramenima pred društvenim zlom, ili su i sami dio političkih strojeva i intelektualni gurui ideologija prošlih stoljeća, nemaju pravo na tu čast. Ugledni njemački intelektualac Manhajm (Manheim) za takve koristi termin „fachidiot“ i mislim da ih taj termin najpotpunije i određuje.

Režim se brani hapšenjima i optužbama

Koliko opasni mogu biti režimi u BiH u momentima kada shvate da definitivno gube vlast?

– Ponašanje Dodikova režima najzornije svjedoči o tome što bi se u tom slučaju moglo događati. Neistomišljenike, dakle, ako je to interes režima, treba optuživati da su strani agenti, kako je nedavno „počastio“ Tanju Topić, pa i hapsiti – kao nedavno u Trebinju, a zatreba li, ne daj Bože, bježati ne treba ni od najradikalnijih metoda obračuna s njima.

No, sve to ima rok trajanja. I, ako je na temelju povijesnog iskustva suditi, ubrzava sazrijevanje kolektivne svijesti o uklanjanju takvog režima kao jedinog rješenja.

(Avaz)

pressmedia.ba