Imala je Nana Fata pravo da mrzi cijeli svijet, međutim ona nije mrzila nikoga, samo se borila za istinu i pravdu!

Nisam znao kako da započnem ovaj tekst, jer sam znao da neću znati ni kako da ga dovršim. Vrijeme otkucava svoj takt, a istina je da je vakta zaista malo preostalo. Težak je dan, a još teži li je ljudski život. Ustvari, od trenutka rušenja crkve u Konjević Polju, tačnije na dvorištu nane Fate Orlović, čitajući pisanja, posmatrajući fotografije i video snimke iz medija osjećao sam se pomalo izgubljeno. Osjećao sam potrebu da napišem i objavim tekst povodom toga, ali doista ne znadoh kako. U trenutku razmišljanja uhvatile su me emocije i onaj uzdah težak kao tuč. Grudni koš na pola tog puta nosio je podijeljen val odhukivanja, piše Times.ba.

Na jednoj strani te hemijske sinteze i biohemijske aktivnosti struje ljudskog bića lepršale su čestice satkane pravdom ustrajale starice nane Fate Orlović koja je u svojoj bitci za pravdu protiv vetrenjača puna hrabrosti i snage poput Don Kihota bivala dovođena u razna dunjalučka (zemaljska) iskušenja.

Čekala je Nana Fata prkeo 20 godina svoju dostižnu pravdu koju je i dočekala na kraju. Čekala je baš onoliko koliko Homer opisuje u Ilijadi da je Odiseju trebalo nakon njegovih ratova i bitki da se vrati kući.
U drugom valu uzdaha te iste čestice bile su kontaminirane hemijsko-biološkim “agnesima” koji vuku na pomisao srušit će se Božija kuća, odnosno crkva ili zatvoreni prostor u kom se ljudi mole Bogu, odnosno Allahu za razne oproste i želje.

Iskreno, brinula me pomisao da li je pravda katkad u isto vrijeme i grijeh, a da insan toga nije ni svjestan. Znate, katkad čovjek u svojim bitkama od gnjeva i načinjene nepravde izgubi kontrolu nad samim sobom,što je normlna pojava i reakcija kod ljudskog bića kada ostane sam unutar svojih zidina pritisnut opsadom raznih zemaljskih kraljeva i njegove konjice koja mu je oduzela voljene.

Bog (Allah) je rekao kroz vjerske knjige: “Čovjek je stvoren kao krhko biće”, pa prema tome i sami smo svjesni da je čovjek poslan na ovaj svijet kako bi se naučio ponašati i držati se ljudskih i duhovnih principa u granicama dana kog trenutno živi.

Kada sam ispustio dah do kraja, shvatio sam suštinu, jer moj duh je na trenutak odletio brzinom svjetlosti između proplanaka Konjević Polja poput nebeske munje prije probijanja zvučnog prostora. Htio sam da vidim crkvu koju je nana Fata Orlović gledala svaki dan poslije rata, te da shvatim zašto joj je smetala kako bi moj sud u ovoj priči pravedan bio.

Znao sam da je crkva još uvijek tu fizički prisutna jer sam čitao da još uvijek nije srušena do kraja. Približio sam se prozoru, razmaknuo zavjese i ugledao dvorište u kom se svašta odvijalo. Vidio sam dim, strah i paniku. Vidio sam patrole i neke ljude u uniformama i sa dugim neurednim bradama i sa kožnim jaknama na svojim tijelima. U rukama su imali automatsko oružje sa kojim odvode mještane mimo njihove volje u nepoznati pravac. Ugledao sam djecu kako plaču dok u strahu sa majkama kroče kolonama sa najlonskim kesama u rukama u kojima se nalazilo par odjevnih predmeta koji su u kesu ubačene na brzinu.

Sa istog prozora ugledao sam djevojčice i dječake dok ih majke čvrstim sigurnim stiskom ruke vode kako bi ih spasile od zla, dok se ta ista djeca osvrću za sobom dok bježe jer traže svoje očeve koji su pod prijetnjom puške odvedeni i nikada se više neće vratit. Vidio sam sivilo i vidio sam zlo!

U istom trenutku sa lijeve strane nasuprot one strane gdje majke sa svojom djecom bježe od zla vidio sam i skupinu vojnih i paravojnih formacija komšija ove iste kuće sa čijeg prozora mi pogled gleda stravu. Bilo ih je 100, a od tih 100 onih 99 je činilo zulum po Konjević Polju a onaj 1 od onih 100 skrivao je i u tajnosti i strahu vodio ka slobodi one majke sa djecom pa čak i nečijeg muža i oca. Vidljivo je iz ovog prizora ove strašne slike da ipak nisu svi isti. Ponekad jedan čovjek može spasiti stotine drugih kao što je i Schnidler svojom listom spasio mnoge Jevreje od smrti nacističke Njemačke tog perioda. Na kraju one prve desne kolone među svim tim ljudima ugledao sam nanu Fatu Orlović, mladu i iscrpljenu kako u panici trči sa svojom djecom, uplakana i u strahu jer je svjesna da svog muža više neće vidjeti u ovom dunjalučkom životu. Njena duga haljina je bila bijele boje, a njena prelijepa bluza iste boje koja joj je pokrivala ruke do dlanova bila je nakvašena suzama njene uplašene djece, padala je kiša krupnih kapljica koja je isprljala zemlju jer se slivala sa krvavih ruku i zlih lica svih tih zlih ljudi koji su oduzimali život nedužnim civilima Konjević Polja i šire. Sve sam to vidio i osjetio još gori uzdah i sitak u grudima. Sve i svašta sam vido sa tog prozora nane Fate Orlović, ali ckrvu ne! Iako kažu da je još uvijek tu, ja je ne vidim. Kasnije mi je stigao haber da su je poslije posjete moga duha Konjević Polju ipak na kraju bagerima srušili i to isti oni koji su je i izgradili.

Zaista sam gledao dugo sa tog prozora odakle je gledala i nana Fata ali crkvu nisam ugledao. I baš tada sam shvatio jedno. Nani Fati nikada crkva u kojoj se ljudi mole Bogu nije smetala.

Ona u njoj nije vidjela niti prijetnju niti strah već asocijaciju  na zlo i zulum koji su njoj i njenoj porodici nepravedno kao i mnogim drugim na svim stranama učinili zli ljudi. Prognanstvom i otimanjem njene zemlje od njih 100 čak njih 99 je krivo. To su isti oni koji su i potpisali gradnju te iste crkve na privatnom zemljištu nane Fate bez njenog pitanja i bez njene volje.

Pitam se zar čovjeku treba veća patnja od pogleda na  nešto što asocira na vremena kada čovjek izgubi svoje najbliže odnosno voljene?

Nana Fata je iz srednje imovinske porodice, niti je bogata niti siromašna. A uistinu najbogatiji je onaj koga služi njegovo zdravlje i koji je u krugu svoje porodice i svojih voljenih.

Nani Fati su dolazili mnogi, razni reisi, političari, predsjednici i sl. Nudili su joj razne novce i druga obećanja, a vjerovatno i zlatne kašike.

Jedan od onih koji joj je nudio da proda vjeru za večeru bio je iz njenog naroda, odnosno Bošnjak. Tako je predstavnik Bošnjaka povratnika iz Republike Srpske BiH Ramiz Salkić, kadar prve bošnjačke političke stranke SDA, nudio nani Fati da proda zemlju, pa da kasnije novce podjele između sebe. Nudili su joj i mnogi mnogo više novca kojim bi čak mogla osigurati i budućnost svoje praunučadi.

Svi su joj nudili nešto, a ona nije htjela ništa od toga, ništa osim pravde. Radili su to mnogi samo kako bi je obmanom skrenuli sa njenog puta ka istjerivanju pravde na vidjelo do kraja. Baš poput šejtana (đavola) kada vjernika pokušava u propast odvesti. Poznati arapski pisac, filozof Abu Hamid El-Gazali je u svojim pisanjima kazao sledeće:

U vrijeme kada duša počne postepeno da napušta tijelo ona biva izložena raznim iskušenjima i smutnjama. Tada Iblis (šejtan ili đavo) postavlja svoje pomoćnike da se pobrinu za nju. Tako oni prilaze umirućem u liku njima drage voljene osobe i kažu: O ti taj i taj umireš, mi smo umrli prije tebe, umri kao židov ili kršćanin i to je ono što je kod Allaha prihvatljivo. Tada Allah (dž.š.) oslobađa onoga koga on hoće a na to ukazuju sledeće riječi: “Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost!’

Tada u tom trenutku samo onima koje Allah odabere a Allah uistinu najbolje zna pošalje Džibrila (a.s.) i otjeruje šejtane, umirućem potire izbljedjelo lice i osmjehuje mu se i govori mu: O ti taj i taj zar me ne prepoznaješ ja sam Džibril a ovo su tvoji neprijatelji šejtani. Umri kao pripadnik monoteističke vjere i Muhamedovog (s.a.v.s.) vjerozakona. U tom trenutku umirućoj osobi nema ništa draže od toga a na to se odnose riječi Uzvišenog: “I daruj nam svoju milost”.

Prema tome možemo slobodno zaključiti da nana Fata nije upala u zamku raznih političkih šejtana u njenom dunjalučkom (zemaljskom) iskušenju, te je istrajala u borbi za pravdu i istinu u kojoj i dan danas živi. Nana Fata je “Heroina” modernog doba, gostoljubiva i prijatna starica u staroj bosanskoj, ali muslimansko propisanoj nošnji. Pobjedila je nana Fata moderni svijet i moderni način života. Pokazala je čak i feministkinjama i raznim organizacijama koje se bore za ženska prava kako u staračkim godinama jedna religiozna nana sa širokim shvatanjima ili kako bi stranci kazali “open minded person” pobjedila predsjednike, političare, mito i korupciju te mnoge druge šejtane sa kojima je većina današnjeg društva korumpirana. Za nju je nijet istina, a sabur garancija. Ipak, istina je kao i uvijek najveća čovjekova pobjeda. I doista, istina je svima nama jedina vodilja ka pravdi.

Nana Fata Orlović

Posramljene treba da budu sve te organizacije za ženska prava koja se nisu oglasila o velikoj pobjedi žene,udovice, majke i starice, odnosno heroine našeg vremena. Možda im ipak smetaju njene staračke godine zbog ugrožavanja njihovih mladih ambicija i percepcije ili možda im smeta nanina “mahrama”, teško je to znati, ali istina je jedna. Svi oni će da vode mnoge bitke kroz život, ali nana je svoju bitku izborila, postala je pobjednik i heroina, a hoće li to i drugi postati, ostat će samo nerješena misterija. Nana Fata će ispijati svoje jutarnje, podnevske I akšamske kahve, kave ili kafe sa osmjehom na licu i ponosna srca u svojoj avliji dok svi oni u bijelom svijetu ginu u svojim bitkama. Nana je svoju bitku pravedno dobila. Ne treba da bude nikoga stid prenijeti vijest i haber da je nana Fata rušenjem crkve dokazala da ima pravade u istini a istine u pravdi. To treba svakom čovjeku da bude primjer da je upornost i istrajnost u namjeri ključ uspjeha svakog čovjeka.

Na kraju treba kazati da istu tu crkvu su napravili oni koji su nanu Fatu prognali, ubili joj muža i oteli njenu zemlju i na tom mjestu sagradili crkvu samo kako bi joj prkosili i kako bi je na zulum svako jutro, podne i veče podsjećali. Da je ta ista Crkva bila i prije rata na istom mjestu značilo bi da su u nju ušli vjernici, a u nesretnom ratu iz nje izašli monstumi i dželati. Pa koja je onda svrha te iste crkve ako oni koji je posjećuju nisu doživjeli katarzu i suosjećanje prema žrtvama nevinih civila, a posjećivali su je uistinu većinom oni koji su zulum i zlo u ratu činili.

Zar je nana Fata morala da ih nakon svega gleda?

Da li biste ih vi gledali da ste vi Nana Fata i da su vam ubili muža, a vas i djecu protjerali sa vaših ognjišta?

Da li Nana Fata mora da se pravda što je tražila od onih koji su oteli njezinu zemlju i izgradili Crkvu da sruše istu?

Da li je taj čin čini lošom osobom?

Ipak ne!

Nana Fata je kazala sledeće: Nije ona meni smetala kao vjerski objekat, ali mi je smetala što je izgrađena bez dozvole i na tuđem imanju. Da su je podigli 500 metara niže na srpskom zemljištu, ja bih se njoj divila. Ali, dušmani, nakon što pobiše toliki narod, navalili otimati i tuđu imovinu. Moja pravda je dokaz, da to više oni ne mogu.

U ovim njenim riječima bi svaki normalan,civilizovan i učen čovjek mogao da pronađe pouku bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost. Imala je Nana Fata pravo da mrzi cijeli svijet, međutim ona nije mrzila nikoga, samo se borila za istinu i pravdu!

Nana Fata je poručila i sledeće: “Ko hoće i od srba, a da nije zločinac, bujrum na kafu”.

Prema tome da zaključimo stvar. Nana Fata Orlović je ipak nadmašila Odiseja iz Homerove Ilijade, te je nakon 20 godina dočekala pravdu. Zašto je nadmašila Odiseja, ali i autora Ilijade Homera. Pa odgovor je jednostavan Odisej i Ilijada su grčki mit, a nana Fata Orlović je stvarna osoba kod koje ako imaš sreće i put te odvede u Konjević Polje možeš svratiti i popiti kafu, te da vidiš i poselamiš prijatnu staricu, nanu Fatu Orlović.

Molim vas ako vas put tamo odnese pozdravite i poeselamite je i od mene…

Nana Fata je dobila svoju bitku za istinu i pravdu, a vi?

Jeste li vi dobili svoju bitku ?

Za Times.baGalileo da Vinci

(Times.ba)

pressmedia.ba