Biografija Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba VRS

Ratko Mladić, svojevremeno najtraženiji haški optuženik, koji se tereti za najteže ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini (1992-1995.), uključujući i genocid, rođen je 12. marta 1942. godine (po nekim izvorima 1943.) u Božanovićima kod Kalinovika.

Po završetku osnovne škole, došao je u Sarajevo, gdje je neko vrijeme radio kao metalostrugar. Ubrzo je, tragom jednog oglasa, otišao u Zemun, gdje je upisao Vojno-industrijsku školu, nakon čijeg završetka u oktobru 1961. godine upisuje Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu. U aktivnu vojnu službu u sklopu bivše JNA stupa 27. septembra 1965., kada je potpisao vojnu zakletvu.

Zatim godinama službuje u Makedoniji kao komandant bataljona u Kumanovu, komandant brigade u Štipu i načelnik Odjeljenja za nastavu Treće armije u Skoplju.

U međuvremenu je završio i Komandno-štabnu akademiju. Uslijedio je premještaj u januaru 1991., na Kosovo, u Prištinu, gdje je postavljen za pomoćnika komandanta za pozadinu Prištinskog korpusa.

U junu 1991. godine je poslan u Knin te je kao komandant 9. korpusa predvodio jedinice JNA u borbama protiv hrvatskih odbrambenih snaga, a 4. oktobra iste godine unaprijeđen je u čin generalmajora.

U vezi s ulogom u ratnim dešavanjima u tadašnjoj SAO Krajini, odnosno republici srpskoj Krajini, na teritoriju Hrvatske, Mladića je Županijski sud u Zadru oglasio krivim za ratne zločine i osudio ga u odsutnosti na 20 godina zatvora.

Preuzimanje vojne oblasti u Sarajevu

Nakon vojnog angažmana u Hrvatskoj, Mladić 9. maja 1992. godine preuzima dužnost komandanta Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu.

Tadašnja skupština srpskog naroda izglasala je 12. maja 1992. godine formiranje Vojske RS, a Mladić je postavljen na dužnost komandanta Glavnog štaba VRS-a, na kojoj dužnosti je ostao do pred kraj 1996. godine.

Prethodno je unaprijeđen u čin generalpotpukovnika u JNA 24. aprila 1992. godine, a nakon nešto duže od dvije godine – 24. juna 1994. godine i u čin generalpukovnika.

Podizanje optužnice

Trinaest mjeseci kasnije, 24. jula 1995. godine, Haški tribunal (ICTY) podigao je optužnicu protiv Mladića po 16 tačaka, nakon čega je 14. novembra iste godine uslijedilo ponovno podizanje optužnice protiv Mladića i Karadžića (Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika RS) po dvadeset tačaka, od kojih je jedna za genocid i deset za zločine protiv čovječnosti.

ICTY je 10. oktobra 2002. godine izmijenio optužnicu protiv Mladića, objedinjujući dvije prethodne, a u izmijenjenoj optužnici smanjen je broj optužbi, ali su ostale one najteže, tako da se od 2002. Mladić teretio po petnaest tačaka optužnice, od kojih je jedna tačka bila za genocid i saučesništvo u genocidu, sedam tačaka za zločine protiv čovječnosti i šest tačaka za kršenje zakona i običaja ratovanja.

Nakon hapšenja u maju 2011. godine optužnica protiv Mladića je mijenjanja tri puta, a druga izmijenjena optužnica objavljena je 1. juna i u njoj se tereti po jedanaest tačaka, od čega su dvije tačke za genocid, šest tačaka za zločine protiv čovječnost i tri tačke za kršenje zakona i običaja ratovanja.

U trećoj izmijenjenoj optužnici od 20. oktobra iste godine Mladić se i dalje tereti po jedanaest tačaka, s tim da je broj tačaka za zločine protiv čovječnosti smanjen na pet, a broj tačaka za kršenje zakona i običaja ratovanja povećan na četiri.

Konačna verzija, četvrta izmijenjena optužnica podnesena je 16. decembra 2011. i sadržavala je, također, jedanaest tačaka, a od prethodne se razlikuje po tome što se Mladić tereti za 106 zločina, umjesto 196 zločina koji su bili navedeni u prvobitnoj optužnici.

Mladić za vrijeme Miloševića

ICTY je u julu 1995. izdao nalog za hapšenje Mladića, a u julu 1996. godine izdat je međunarodni nalog za njegovo hapšenje.

U to vrijeme, Mladić je već napustio Bosnu i Hercegovinu, a ubrzo nakon toga pojavio se u Beogradu, gdje je u narednim godinama živio pod zaštitom režima predsjednika tadašnje Savezne Republike Jugoslavije – SRJ Slobodana Miloševića.

U novembru 1996. godine, ukazom tadašnje predsjednice RS Biljane Plavšić, Ratko Mladić je smijenjen s dužnosti komandanta Vojske RS-a, a pod pritiskom međunarodne zajednice i ICTY-ja odustalo se od njegovog postavljenja za načelnika Generalštaba.

Službeno, njegova karijera u VRS-u završava sredinom 1997. godine, dok neslužbeno ostaje oficir sve do penzioniranja, 7. marta 2002. godine, kada ukazom predsjednika RS-a Mladiću prestaje profesionalna vojna služba.

On je bio u statusu aktivnog vojnog dužnosnika i u SRJ, sve dok ukazom predsjednika Vojislava Koštunice 28. februara 2001. godine nije penzioniran. Penziju je primao do novembra 2005. godine, kada mu je, pod pritiskom ICTY-ja za izručenje, penzija ukinuta.

Stupanjem na snagu Zakona o zamrzavanju imovine haškim bjeguncima, usvojenog u Skupštini Srbije i Crne Gore, 7. aprila 2006. godine, zamrznuta je sva Mladićeva nepokretna imovina.

[embedded content]

Skrivanje i hapšenje Mladića

Poslije svrgavanja Miloševića sa vlasti 2000. godine, Mladić se skrivao u bazi „Krčmar“ kod Valjeva, gdje je ostao do juna 2002. godine.

Prema medijskim navodima, Mladić je viđen na nogometnoj utakmici između Kine i Jugoslavije u Beogradu u martu 2000. godine, a neki od medija su tvrdili da je ušao na VIP-ulaz i sjeo u ložu okružen naoružanim čuvarima.

Također, neki tvrde da je viđen i u predgrađu Moskve, te da je bio posjetilac Soluna i Atine, što je pobudilo sumnju da su, zapravo, brojni lažni izvještaji poslani kako bi se prikrilo njegovo stvarno kretanje.

Mladićeva kćerka Ana je u martu 1994. godine izvršila samoubistvo u Beogradu, gdje je studirala medicinu, a vjeruje se da je Mladić neko vrijeme posjećivao njen grob na Topčideru.

Ratko Mladić je nakon višegodišnjeg bjekstva uhapšen u selu Lazarevo (oko 80 km sjeveroistočno od Beograda) 26. maja 2011. godine, a vijest o njegovom hapšenju potvrdio je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, navodeći da je koristio lažno ime Milorad Komadić.

Britanski „Guardian“ objavio je specijalni izvještaj o tome kako je najtraženiji haški optuženik Ratko Mladić dugi niz godina uspijevao izbjeći hapšenje, a prema pisanju tog lista, broj uključenih u Mladićevo skrivanje se, protekom vremena progresivno smanjivao.

Prema tim navodima, najprije ga je štitila srbijanska vojska, da bi se kasnije oslonio na uži krug svojih bliskih saradnika i prijatelja iz rata, a na kraju samo na familiju.

Neke informacije govore o tome da se Mladić po završetku rata u BiH povukao u Han Pijesak u istočnoj Bosni, gdje je koristio vojni bunker bivše JNA, ali je 1997., kada su snage NATO-alijanse započele traganje za ratnim zločincima, prebjegao preko Drine u Srbiju, gdje mu je Milošević pružio utočište.

Britanski list, između ostalog, navodi da su pripadnici Mladićevog osoblja bili opredijeljeni da mu pruže udobnost tokom skrivanja, te su u tu svrhu formirali posebno odjeljenje u Beogradu, pod nazivom „Trideseti kadrovski centar“.

Pored stalne pratnje tjelohranitelja, Mladić je dobio vozača, kuhara, čak i ličnog konobara, dok je dio vremena provodio s porodicom u ulici Blagoja Parovića u Beogradu. Njegov relativni komoditet okončan je u trenutku kada je nova srbijanska vlast uhapsila Slobodana Miloševića i izručila ga ICTY-ju.

Nakon što je nedugo nakon svrgavanja Miloševića nadzor nad službama sigurnosti preuzeo Zoran Đinđić (predsjednik Vlade R Srbije, 2001-2003.), generali su obavijestili Mladića da mora napustiti spomenutu bazu u Valjevu. Tada, krug jataka ratnog komandanta VRS-a i najtraženijeg haškog optuženika počinje da se sužava.

Pomagači su mu u to vrijeme pronašli smještaj u ulici Jurija Gagarina, gdje je živio svega nekoliko vrata od bivšeg predsjednika RS-a i haškog bjegunca, Radovana Karadžića. Mladić je rijetko izlazio iz stana, a ponekad bi išao u večernje šetnje pored Save sa sinom Darkom.

Nakon ubistva srbijanskog premijera Zorana Đinđića situacija se promijenila, a usljed masovnih hapšenja koja su uslijedila, istraga se približila i pojedinim osobama iz Mladićevog okruženja, što ga je natjeralo da dodatno pojača mjere opreza.

Izvjesno vrijeme se krio u podzemnim vojnim bunkerima u beogradskom naselju Topčider, te se 2005. godine vratio u ulicu Jurija Gagarina, a potom se krio kod svog rođaka Krsta Jegdića, odakle ga je on odvezao u selo Mala Moštanica, kod svog brata Miroslava.

Prema različitim verzijama, Mladić se iz Moštanice prebacio u Lazarevo, vojvođansko selo u kojem je konačno i uhapšen, a po drugoj verziji izvjesno vrijeme je proveo u Gacku u BiH, što nije zvanično potvrđeno.

Svjetski mediji, uoči prvostepene presude, o Mladiću pišu kao o optuženiku, koji ne poštuje ICTY, te koji ga naziva „produženom rukom NATO-a“…

Na vrhuncu svoje vojne moći, ovaj bosansko-srpski general zauzima Srebrenicu, zaštićenu zonu UN-a na istoku Bosne. Plavi šljemovi UN-a nisu pružili nikakav otpor – stoji u članku njemačke novinske agencije DPA, u kojem opisuju fotografije Mladića u vojnoj uniformi na kojima djeci poklanja čokolade i smiruje uplakane žene.

Prema nekim od medijskih napisa, „on nije svjestan svoje krivice, nego je uvjeren da je postupao moralno i u vojnom smislu perfektno“, podsjećajući istovremeno na odgovornost UN koji nisu spriječili Mladića dok je “poklanjao Srebrenicu srpskom narodu”, jer je, kako je tada izjavio, “došao trenutak da se Turcima osvetimo na ovom prostoru”, nakon čega je uslijedio nezapamćen zločin genocida u Srebrenici 11. jula 1995. godine.

Izručivanje Hagu

Mladić je ICTY-ju izručen 31. maja 2011. godine, te smješten u pritvorsku jedinicu u Scheveningenu, a pred Sudom se prvi put pojavio 4. jula iste godine.

Suđenje Mladiću je počelo 16. maja 2012. godine, ali je dan kasnije obustavljeno nakon objavljivanja uvodne riječi tužioca zbog proceduralnih grešaka, te je nastavljeno 9. jula.

Ratko Mladić je na prvom istupanju pred sudom 4. jula odbio da se izjasni o krivici, optužujući ICTY za pristrasnost.

Mladićevi advokati su tokom glavnog pretresa, tvrdili kako je Mladić samo izvršavao naređenja i da ne može biti krivično odgovoran zbog poremećaja pamćenja, kao i zbog nemogućnosti da razgraniči stvarnost i fikciju, pokušavajući odugovlačiti postupak prije izricanja prvostepene presude.

Već u decembru 2012. godine za zločine u Srebrenici doživotno je osuđen Mladićev pomoćnik generalmajor Zdravko Tolimir.

U oktobru 2014. godine predsjednik ICTY-ja Theodor Meron je izjavio da se presuda Mladiću ne očekuje prije marta 2017. godine, a ljekari su saopćili da Mladić zbog svog zdravstvenog stanja, ne može sudjelovati u suđenju više od četiri dana u sedmici.

Haški tužilac Alan Tieger je 7. decembra 2016. godine zatražio da Mladić bude osuđen na doživotni zatvor, istaknuvši da bi bilo koja druga presuda bila uvreda za žrtve.

Prvostepenom presudom od 22. novembra 2017. godine Ratko Mladić je osuđen na doživotni zatvor, po jednoj tački optužnice za genocid, pet tačaka optužnice za zločin protiv čovječnosti i četiri tačke optužnice za kršenje zakona i običaja ratovanja, ali ne i za genocid u šest bh. općina – Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici.

BHRT