Oni su najmotiviraniji dobrovoljci u ratu u Ukrajini – najčešće djeluju iza ruskih linija, imaju dugo iskustvo moskovskog terora. Evo tko su borci spremni na osvetu

Ukrajinski vojni zapovjednici dugo su govorili da im ne nedostaje vojnika, no u svoje su redove svejedno primili na tisuće dragovoljaca, uključujući strane državljane. U epicentru ukrajinskog rata oko Bahmuta u zadnje se vrijeme, uz regularne snage, tako sve češće spominje i borce tzv. Ukrajinske legije stranaca.

Uglavnom nije riječ samo o zapadnim plaćenicima i vojnim profesionalcima, kako bi se na prvi mah moglo pomisliti. Najveći dio ovih boraca su izbjeglice iz Rusije, među kojima je najviše Čečena, ali ima i krimskih Tatara, Gruzijaca, Armenaca, Ujgura i građana mnogih bivših sovjetskih zemalja koje imaju povijest odupiranja Moskvi ili despotskoj politici Vladimira Putina. New York Times napravio je reportažu o svoj toj raskoši dobrovoljačkih postrojbi u Ukrajini. 

Muslim Madijev je sjedobradi zamjenik zapovjednika čečenskog bataljuna i nosi štitnike za uši dok promatra vježbe svojih boraca. Veteran je dvaju ratova u Čečeniji protiv Moskve i bivši je suradnik Džohara Dudajeva, bivšega sovjetskog generala koji je stao na čelo pokreta za neovisnost Čečenije devedesetih. Dudajev je ubijen 1996. ruskim navođenim projektilom dok se služio satelitskim telefonom, a Madijev je ubrzo prognan iz Čečenije i od 2016. živi u Ukrajini. Vodi zasebni čečenski bataljun u borbama protiv Rusa i njihovih čečenskih slugu pod palicom Ramzana Kadirova: nazvao ga je baš po davno ubijenom lideru Džoharu Dudajevu. Njegova jedinica je, međutim, samo jedna u nizu čečenskih postrojbi koje u Ukrajini ratuju protiv Putina. Ima ih koje su se protiv Rusa, nakon prvoga i drugog čečenskog rata, tukle i u Siriji, a svima je samo cilj jedan i jedinstven: konačno oslobođenje Čečenske Republike Ičkerije. Čečeni su svakako najbrojnija etnička skupina među stranim pukovnijama koje su se formirale u Ukrajini od ruske invazije prošle veljače.

Ni borci iz Bjelorusije nisu baš malobrojni. Bjeloruska pukovnija ima najmanje oko tisuću ljudi a čine je uglavnom politički oponenti, kritičari i disidenti marionetskog režima Aleksandra Lukašenka. Ima još i zasebnih volonterskih jedinica s Kavkaza i iz središnje Azije, kao i etničkih manjina koje imaju veliku populaciju u Rusiji: Čečena, Tatara i raznih turkofonih skupina. Većina ih je motivirana povijesnim traumama zbog nasilne asimilacije, oduzimanja imovine i višedecenijskoga potiskivanja od strane Moskve. Čečeni i Tatari bili su među narodima koji su doslovce desetkovani ruskim prisilnim deportacijama u vrijeme Staljina.

U redovima ukrajinskih snaga je i neznatan broj novodobnih bijelih Rusa, ruskih prognanika koje uglavnom čine  ruski nacionalisti, desničari i neonacisti koji se protive Putinu. Njihovo sudjelovanje u ratu je trenutno korisno za Ukrajinu, ali je potencijalno eksplozivno za budućnost, pošto većina gaji dugoročne ambicije vratiti se kući i u Rusiji svrgnuti aktualni režim. Premda svi ovi raznorodni dragovoljci tvrde da djeluju prema zapovijedima ukrajinske vojske i obavještajnih službi, a mnoge od njihovih operacija su i tajne diverzantske misije iza ruskih linija, ukrajinski vojni dužnosnici službeno tvrde da nisu odgovorni za njihove postupke.

Kao odgovor na apel ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na samom početku rata, u Ukrajini su također i tisuće dobrovoljaca iz zapadnih zemalja, poput SAD-a i Velike Britanije. Oni su uglavnom posve integrirani u Ukrajinsku vojsku. Najveći broj zapadnjaka su instruktori borbe ili specijalističkih vještina poput rata dronovima, elektroničkim sredstvima i zapadnim raketnim sustavima, no volonteri iz bivših sovjetskih republika su od njih puno brojniji, a često i korisniji. Imaju i jezičnu prednost jer ih većina govori ruski, a ponekad i ukrajinski. Neki, poput npr. Gruzijaca u tzv. Kavkaskoj legiji, imaju i značajna prethodna ratna iskustva jer su služili u snagama pod vodstvom NATO-a u Afganistanu.

Poznavanje Rusije i Rusa, te golema mržnja prema Moskvi, učinile su volontere dobrim tajnim operaterima službenoga Kijeva. Neki ukrajinski dužnosnici čak su izrazili javnu potporu njihovim političkim ciljevima: u listopadu je ukrajinski parlament, Vrhovna Rada, izglasao priznanje Čečenske Republike Ičkerije kao teritorija trenutačno okupiranog od strane Rusije. Mnogi od njih itekako zaslužuju zahvalnost jer puno riskiraju: dobrovoljcima s ruskog državnog područja u slučaju zarobljavanja su zajamčene goleme muke i sigurna smrt, a često i kalvarija bliskih im rođaka u dometu Putinova režima.

U takve spada i jedan od nedavno osnovanih ‘manjinskih‘ dobrovoljačkih bataljuna, sastavljen od turkofonih naroda s Kavkaza, središnje Azije i Rusije. Vodi ga izbjeglica iz Kirgistana Almaz Kudabek, a u postrojbu je mahom okupio Azerbejdžance, Tatare, kineske Ujgure… Strastveno se odupiru marginalizaciji i ugnjetavanju turkofonih manjina u Rusiji, naročito u kontekstu činjenice da je Putin u Ukrajinu prve mjesece rata uglavnom slao ročnike kojima je materinji jezik turski, iz udaljenih siromašnih regija. Kudabek tu nepravdu sad pokušava okrenuti u svoju korist, infiltrirajući se s pripadnicima takvih manjina na okupirana područja u diverzantskim misijama, pri čemu se često predstavljaju kao ruski vojnici.

Sličnu svrhu sebi su našli i u ruskoj pukovniji koja ratuje na strani Kijeva, nakon što su prevladali početne sumnje Ukrajinaca koji im nisu baš odmah posve vjerovali. Sad i ti antiputinovski raspoloženi Rusi uglavnom djeluju diverzantski i izviđački iza ruskih linija, pošto među sunarodnjacima osobnim karakteristikama i govorom nimalo ne strše. U svojoj borbi do konačnog svrgavanja tiranina u Kremlju ne priznaju granice, te  tvrde da nakon oslobađanja Ukrajine neće stati sve do Moskve.