Čudotvorni kortizol koktel od samo 3 sastojka: Smanjuje stres i potiče mršavljenje

Vedrana Rudan, književnica poznata po svojoj bespoštednoj iskrenosti, i dalje bez zadrške piše o temama koje mnogi izbjegavaju.

Na svom blogu Djevojka u zagrljaju metastaza, Rudan otvoreno dijeli iskustva iz borbe s karcinomom žučnih kanalića, pokazujući ranjivost, humor, ali i brutalnu istinu s kojom se svakodnevno suočava.

U svom najnovijem tekstu Umiranje na rate, Rudan govori o realnosti bolesti, reakcijama najbližih i licemjernom optimizmu kojim se često prikriva strah od gubitka. Njen tekst nije lako čitati – jer nas podsjeća na krhkost života, ali i na to koliko nam je teško prihvatiti neizbježno – smrt onih koje volimo.

U nastavku prenosimo autorski tekst Vedrane Rudan u cijelosti.

"Je*ote, koji davež. Kemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica... Pa dođeš doma. Mačke grickaju keksiće, cvijeće cvate oko kuće, muž u fotelji, na ekranu se neki kreteni bore za neko prvo mjesto.

Zove me prijateljica i plače. Čekam da se smiri. "Ovo ti nisam nikad rekla, nezamisliv mi je život bez tebe." Šutim jer nije pristojno stalno ponavljati, želim umrijeti, želim umrijeti, a ljudi oko tebe ti prodaju foru kako je sve u mojim rukama samo treba thinkati pink…

Moj muž skače sa stolice, "naši" će ipak biti prvaci... Kako će izgledati život u kući kad me ne bude?

Što će se promijeniti? Mome će mužu sisati komad, zdravi komad, peći palačinke, sve će naše zajedničke fotke ležati u konobi... Smijem se glasno. "Konačno", govori muž, "vidiš da kemo ima smisla, bolje si, ozdravit ćeš…". "Da", govorim, "osjećam se bolje" i gledam veselo u muža koji ne zna što ga čeka.

A moja djeca Zovu me, posjećuju, spremaju mi posebne ručkove, a ja glumim entuzijazam pred jednim djetetom koje kuži da glumim. Drugome kukam. Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem, a onda mi pada na pamet kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Ubila bih Boga u njima ako bi klonuli. Zadavila bih muža kad bi mi rekao, kad ja umrem na kauču će sjediti zdravi gospodin i ubacivati ti jagode u usta...

"Je*ale te jagode", vrisnula bih histerično, "bori se za život, ne planiraj moju budućnost." Zato mu nisam spomenula onu sisatu kuharicu. Prijateljica me opet zove: "Zamisli, nije zaboravio na godišnjicu, uplatio nam je ljetovanje na Korčuli.." A onda me zabrinuto pita: "Kako si?" Osjeća se krivom.

Htjela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi. Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti, želim živjeti... Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?"

Objava Vedrana Rudan iskreno o borbi s bolešću: “Kako će izgledati život u kući kad me ne bude?” pojavila se prvi puta na PressMedia.

Senada (16) je nestala nakon što je iz Sarajeva otputovala kod tetke u Čikago. Godinama bez traga, a sada – jeziva istina počinje da izlazi na vidjelo…

Bila je to avgustovska večer kada je tada šesnaestogodišnja Senada A. iz Sarajeva posljednji put viđena – na aerodromu, ukrcavajući se u avion za Čikago. Plan je bio da ljeto provede kod tetke, da se odmori i vrati kući sa lijepim uspomenama. Umjesto toga, počela je višegodišnja agonija za njenu porodicu – i potraga bez odgovora.

Senada je putovala sama. Imala je pasoš, avionsku kartu i adresu tetke koja živi u Čikagu. Majka Dženana se prisjeća da je sve bilo u najboljem redu – bez ikakvih naznaka problema. Djevojka je, prema dostupnim informacijama, sletjela na aerodrom „O’Hare“ i tu joj se svaki trag gubi. U prvim danima po dolasku, javila se nekoliko puta kratkim porukama i pozivima. A onda – potpuna tišina. Telefon je utihnuo, poruke su ostajale bez odgovora, piše Kurir.

Kada je porodica kontaktirala tetku, uslijedio je šok – tvrdila je da Senada nikada nije stigla do njene kuće. Odmah je obaviještena policija u Sarajevu, a potom i američke vlasti. Pokrenuta je međunarodna istraga, uključen je i Interpol, ali bez rezultata. Nadzorne kamere, imigracione službe i svi relevantni sistemi nisu pružili nikakve korisne informacije. Kao da je nestala s lica zemlje.

Godine su prolazile. Porodica je više puta putovala u Ameriku, trošeći sve što su imali kako bi saznali istinu. Majka je kontaktirala ambasade, angažovala privatne detektive, išla čak i kod vidovnjaka. Ali ništa. Nije bilo tragova na društvenim mrežama, nije bilo podataka o kretanju pasoša, nije bilo svjedoka. Policija je vremenom smanjivala kontakt, a slučaj je pao u ladicu zaboravljenih. Dženana je, uprkos svemu, nastavila da vjeruje.

Onda, nakon punih šest godina tišine, dogodio se iznenadni preokret. Jednog jutra, Dženani je stigao anoniman e-mail – bez naslova, bez potpisa. U prilogu je bila samo jedna fotografija. Na slici se nalazila mlada žena u oskudnoj odjeći, pod reflektorima nekog noćnog kluba. Na sceni je izvodila performans, sa jakom šminkom i stiliziranom frizurom. Ali oči… bile su to Senadine oči.

„To je ona. Možda fizički promijenjena, možda iznutra slomljena, ali ja poznajem oči svog djeteta. Taj pogled nije gluma – to je vapaj“, rekla je majka. Na poleđini fotografije bile su ispisane samo dvije rečenice: „Znam da me tražiš. Nisam u mogućnosti da pričam.“

To je bio prvi znak života nakon godina. Slučaj je odmah ponovo otvoren, a porodica je kontaktirala policiju i američke federalne službe. U istragu su uključene organizacije koje se bore protiv trgovine ljudima. Posebno se fokusiraju na područja kao što su Nevada, Kalifornija i Meksiko – poznate destinacije za seksualnu eksploataciju i ilegalnu trgovinu ženama. Postoji sumnja da je Senada mogla biti prevarena već na aerodromu, oteta ili prodana. Mnogi tragovi ukazuju na mogućnost da je uvučena u lanac prisilne prostitucije i da joj je onemogućena komunikacija.

U javnosti se pojavljuju razne teorije – od toga da je žrtva kriminalne grupe, do sumnji da je možda sama odlučila da prekine kontakt. Majka sve to odlučno odbacuje: „Moje dijete nikada ne bi otišlo bez riječi. Ako je sama odlučila – neka se javi. Ako nije – neko mora odgovarati.“

Iako Senada još uvijek nije zvanično locirana, a fotografija nije precizno identificirana, Dženana ne gubi nadu. U svakom javnom nastupu šalje istu poruku:

„Senada, ako si živa i ovo vidiš – ne moraš ništa objašnjavati. Samo mi javi da si dobro. To je sve.“

Njena soba u Sarajevu ostala je ista. Vrata su zatvorena, ali ključ uvijek čeka. Kao zavjet i nada da će se jednog dana – tiho i nenajavljeno – ponovo otvoriti, piše GP Maljevac.

Objava Nestanak Senade iz Sarajeva: Šest godina kasnije majci stigla šokantna fotografija iz javne kuće pojavila se prvi puta na PressMedia.

I NAŠA PODRŠKA: Društvo novinara Slovenije uputilo je apel novinarima i medijskim profesionalcima širom svijeta, pozivajući ih da svojom šutnjom ne budu saučesnici u zločinima u Palestini.

The post APEL KOLEGAMA ŠIROM SVIJETA: Društvo novinara Slovenije: Ne smijemo biti saučesnici dok pred našim očima ljudi u Gazi umiru od gladi appeared first on IZDVOJENO.ba.

U saveznoj američkoj državi Viskonsin, čak 14 medicinskih sestara katoličke bolnici HSHS St. Vincent trenutno je u drugom stanju. Dolazak na svijet njihovih beba očekuje se od maja pa sve do jeseni.

Vijest je potvrdila bolnica, a fotografije nasmijanih trudnica u uniformama brzo su obišle lokalne i nacionalne medije. Direktorica Centra za žene i novorođenčad, Ejmi Bardon (Amy), izjavila je da je uzbuđena zbog ovog neobičnog trenutka u životima svojih kolegica.

- Presretna sam zbog svih njih. I prije porođaja, ove žene su već izgradile jedinstvene veze među sobom. Divno mi je što svaka od njih ima priliku da ovo posebno iskustvo podijeli s kolegicama i prijateljicama - kazala je Bardon.

Trudnički stomaci sve su vidljiviji na bolničkim hodnicima, a primjećuju ih i pacijenti. 

- Pacijentice često prolaze i kažu: ‘Evo još jedne trudne, pa još jedne — sve sestre su trudne!’ - ispričala je medicinska sestra Ašlin Šort.

Objava Veselo u bolnici: Čak 14 medicinskih sestara u drugom stanju pojavila se prvi puta na PressMedia.

S dolaskom sunčanih dana, mnogi posežu za kremama za sunčanje kako bi zaštitili kožu od štetnog UV zračenja.

Ipak, jedna od čestih nuspojava korištenja ovih krema jesu neugledne žute mrlje koje ostaju na odjeći, posebno na bijelim komadima. Stručnjaci objašnjavaju da je glavni uzrok ovih mrlja hemikalija avobenzon, koja u kontaktu sa znojem ili vodom reaguje i ostavlja tvrdokorne tragove.

Zabrinuti korisnici društvenih mreža često traže savjete za rješavanje ovog problema. U jednoj online grupi posvećenoj savjetima za čišćenje, korisnica je zatražila pomoć u uklanjanju mrlja od kreme sa bijelog kupaćeg kostima. Odgovori su brzo stigli, a članovi grupe podijelili su razna rješenja koja su se pokazala djelotvornima.

Među preporučenim sredstvima našao se proizvod namijenjen pranju bijele odjeće, poznat po tome što uklanja tvrdokorne mrlje, vraća bjelinu i štiti vlakna tkanine. Može se koristiti uz uobičajeni deterdžent, dodavanjem u odgovarajući pretinac veš mašine ili u odjeljak za omekšivač, u zavisnosti od modela mašine.

Za mrlje na obojenoj odjeći preporučuje se verzija istog proizvoda prilagođena za šarenu garderobu, kako bi se sačuvala postojanost boja tokom tretmana.

Osim komercijalnih proizvoda, korisnici su dijelili i kućna rješenja. Neki su preporučili korištenje tekućine za pranje suđa u kombinaciji sa sredstvom za odmašćivanje, dok su drugi mrlje tretirali mješavinom sredstava za dezinfekciju i deterdženta, uz prethodno natapanje i blago ribanje.

Zaključno, iako mrlje od kreme za sunčanje mogu biti tvrdokorne, uz odgovarajući pristup i malo truda moguće ih je u potpunosti ukloniti i očuvati odjeću svježom i čistom.

Objava Kako ukloniti mrlje od kreme za sunčanje? Trik koji garantuje rezultat pojavila se prvi puta na PressMedia.