Ne znam da je iko mogao zamisliti da će se ovako obilježiti godišnjica rata u Gazi. Da neće biti mira, pa ni primirja, bilo je jasno. Ali ne da će se težište rata iz Gaze prebaciti u Liban. I da bi Hasan Nasralah, vođa jedne od zaraćenih strana, mogao stradati od izraelske rakete. To nisu očekivali čak ni u Washingtonu. Kažu da je američki ministar obrane eksplodirao kada ga je izraelski kolega o tome obavijestio. Navodno bi američki “interesi u regiji mogli biti teško oštećeni” ako Izraelci ne obavijeste Washington prije nego što preduzmu jedan takav čin. Jer, Nasralah nije bio isto što lideri Hamasa, kao što ni Liban nije isto što je Gaza. Njega, kao ni njegov Hizbulah, ni Amerikanci nisu smatrali teroristom, nego ključnim faktorom politike i stabilnosti Libana. Suverene države, važne za američke “interese u regiji”. Za razliku od Gaze koju su prepustili Izraelu da je satire.
OPASNO IZNENAĐENJE
A onda je izbilo još veće i opasnije iznenađenje kada su Iranci ispalili 180 balističkih raketa na Izrael. Da li je izbio veći otvoreni rat između Izraela i Irana proteklih nekoliko dana, ne znam, ali iz te reakcije američkih generala je jasno da ga ni oni ne žele. Amerikanci će ipak i ubistvo Nasralaha i rušenje Bejruta progledati kroz prste Izraelcima, kao što im opraštaju sve što su činili u pet-šest ratova protiv Gaze i što rade na palestinskoj Zapadnoj obali, pa evo i u Libanu. Svi američki predsjednici su, manje ili više, pomagali Izrael kao strateški oslonac svojih interesa na Srednjem istoku, ali nijedan nije bio toliko pristran kao Joe Biden. Toliko je opčinjen cionizmom da je rekao kako čovjek ne mora biti Jevrej da bi postao cionista. Iako nije evangelista, pristajala bi mu legitimacija “kršćanskog cionizma”. Nisu svi cionisti radikalni, naravno. Ima ih koji su bili protiv ekspanzionističke politike koju su Jevreji vodili kad su jednom stekli svoju državu, ali ovi koji vode zemlju proteklih nekoliko decenija učinili su cionizam pokretom okupacije, aparthejda i genocida. A njihovi glavni saveznici prelazili su preko svega toga.
Prema neprofitnoj organizaciji Peace Now – Mir sada, Izrael je samo prošle godine izvršio konfiskaciju 23,7 kvadratnih kilometara palestinske zemlje na Zapadnoj obali
Eto, zato je Izrael mogao da čini sve što je činio ovih godinu dana u Gazi i što sada radi u Libanu. Može mu se, reklo bi se. Jer Izrael ima sve što nemaju Palestinci s kojima je poveden rat poslije upada na izraelsko tle i masakra civila koje je počinio ekstremni palestinski pokret Hamas. Kad se uzme i sabere sve što se događalo, ne odustajem od tvrdnje da je tada počeo prvi pravi sukob između Izraela i Palestinaca, a ne Arapa kao što su bili drugi ratovi od stvaranja jevrejske države. Ali nisam daleko od sumnji i pitanja da li je bilo pametno da Hamas pokrene taj rat, a pogotovo da dozvoli bilo kakav napad i ubistva civila.
Iako je izraelska propaganda ponešto dodala, pretjerala pa i izmislila, okrutnost pripadnika Hamasa i Islamskog džihada zbila je čak i liberalne izraelske Jevreje uz vlast. Neprekidnim ponavljanjem scena s granice širio se strah, što je sve dalo premijeru Netanyahuu i armiji odriješene ruke da rade šta hoće i da povedu nemilosrdan rat u Gazi. Mržnja i poniženje Palestinaca idu dotle da građani blokiraju kamione s humanitarnom pomoći, a onim silnim protestima protiv Netanyahua u Tel Avivu se zahtijeva od njega da prihvati primirje s Hamasom kako bi taoci bili oslobođeni, a ne kako bi prestao ubijati palestinske žene i djecu. Samo djece je stradalo 11.300, od kojih je 700 bilo mlađe od godinu.
Ako je za Hamasov napad povod uspostavljanje diplomatskih odnosa Izraela i Saudijske Arabije, pokazalo se da to nije bilo dovoljno za jedan takav istorijski prodor preko izraelske granice. Zato sam sklon da i za Hamasov upad i prepad iz današnjeg ugla upotrijebim izraz nepromišljenost, kao što je bivši ambasador Hrvatske u Moskvi i analitičar Božo Kovačević rekao na televiziji N1 da je Iran, ispaljujući rakete na Izrael prošlog utorka, “nepromišljeno uletio u zamku koju mu je smislio i postavio izraelski premijer Netanyahu”. To je još više dalo povoda Izraelu da uđe u rat s Iranom, što Netanyahu sanja godinama, ali do sada nije imao podršku iz Washingtona. Sada je može dobiti pošto se radi o napadu jedne države na drugu. I to nenajavljenom napadu.
6813540
Epilog iranskog napada: Satelitski snimci otkrivaju štetu na izraelskoj zračnoj bazi Nevatim
Pročitaj više
SVIJET SNIMILA AMERIČKA KOMPANIJA 03/10/2024 u 20:35 h
6795956
Analiza Foreign Policyja: Je li rat bliže početku ili kraju, kako će Gaza izgledati za godinu dana
Pročitaj više
SVIJET ŠTA BI BUDUĆNOST MOGLA DONIJETI 03/10/2024 u 18:57 h
Ako je Bidenova administracija ipak ubijedila Netanyahua da se zadrži na ograničenoj odmazdi, vjerovatno udaru po iranskim nuklearnim centrima, što se tiče njegovog ključnog cilja, pokazalo se da Izrael ima sve ne samo da se odbrani nego da ide dalje u konačni obračun s Palestincima. Prvo, ima državu i modernu državnu upravu koja se ravna ne po ustavu, jer ga nema, nego po zakonima kojima već 75 godina legalizira politiku okupacije i ekspanzije. Izrael se i dalje na Zapadu smatra najvećom demokratijom u regionu iako je izraelski mirovni pokret B’Tselem prošle godine objavio izvještaj pod naslovom “Izraelski aparthejd protiv Palestinaca: okrutni sistem dominacije i zločina protiv čovječnosti”.
Izrael ima silu. Najbolje tehnološki usavršenu armiju na Srednjem istoku, opremljenu američkim naoružanjem. Ima nuklearno oružje. Tehnološko znanje prodaje čak Indiji. Iz SAD-a dobija godišnje oružje vrijedno 3,8 milijardi dolara, a samo od oktobra 2023. do jula 2024. isporuke su vrijedile 6,5 milijardi. Njemačka je drugi snabdjevač Izraela oružjem, a s obzirom na veličinu zemlje, nije zanemarljivo ni 23 miliona dolara vrijedno oružje iz Srbije.
Izrael sve zna iako su mu hamasovci armiju zatekli na spavanju bar nekoliko sati. Ima Mosad, obavještajnu službu uspješniju od CIA. Najnoviji primjer su pejdžeri kojima je Izrael, uz ubistvo Nasralaha, nanio najteži udarac Hizbulahu. Svejedno im je što su usput stradali civili i djeca. Turski analitičar Haluk Ozdalga kaže: “Relevantna komisija UN-a i eksperti međunarodnog prava smatraju da je ta akcija ratni zločin i u suštini teroristički čin. Ali najvjerovatnije Izrael, koji nemilosrdno nastavlja etničko čišćenje i genocid pred očima cijelog svijeta, neće biti proglašen odgovornim ni za taj masakr. Sigurno, zato što Amerika stoji za njega.”
Palestinci muslimani, kršćani i Jevreji na gravuri iz 19. stoljeća
Izrael ne priznaje nikoga, znajući da Amerika stoji iza njega, što kaže Ozdalga. Ignoriše sve rezolucije Ujedinjenih nacija. Ne plaši se ni Vijeća sigurnosti, jer kakvu god rezoluciju donio, Izrael je neće sprovoditi. Odbacio je sva saopštenja i zaključke Međunarodnog suda pravde o genocidu i kršenju ljudskih prava nad Palestincima. Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres, vjerujem, ne bi se usudio posjetiti Gazu. A zbog njegovih kritika Izraela i izjava poput one da su patnje koje nanosi djeci Gaze “ljaga na savjesti čovječanstva”, Netanyahu je tražio njegovu ostavku. Ko zna kako bi se proveo i Guterresov izaslanik u Izraelu ako se podsjeti kako je tamo 1948. prošao mirovni posrednik UN-a, švedski grof Folke Bernadotte. Jedan od učesnika atentata bio je Jichak Shamir, koji će kasnije čak dva mandata biti premijer Izraela, uvažen od međunarodne zajednice i priman u Bijelu kuću kao državnik. Pišući o tom grofu u Slobodnoj Dalmaciji nakon izbijanja rata u Gazi prošlog oktobra, Damir Pilić pravi “nagradno”, ali logično pitanje: “Što bi se dogodilo da grupa naoružanih palestinskih terorista u uličnom atentatu ubije mirovnog posrednika UN-a i da potom jedan od tih terorista postane premijer Države Palestine? Kako bi svijet gledao na tu državu i tog premijera”
Izraelu se sve vjeruje. Predsjednik Biden kao da samo sluša šta mu javlja Benjamin Netanyahu. Potpredsjednica Kamala Harris se, obilazeći arapske zemlje, u svojim izjavama bila približila istini, ali je rekla da je “ubijeno previše Palestinaca”. Valjda u poređenju sa oko 1.400, koliko je Izraelaca stradalo ili zarobljeno 7. oktobra. Koja bi to brojka ubijenih Palestinaca bila dovoljna Pa i kad se prizna da Netanyahu pretjeruje i ne sluša savjete iz Bijele kuće da prihvati primirje, ulaže se veto na rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a. On se izdvaja kao jedini krivac što se rat nastavlja, pa će se, kad se jednom postigne primirje, proglasiti jedinim odgovornim, kao da iza njega ne stoje cijela vlada i armija.
Izrael ima propagandnu mašineriju kojoj nasjeda i demokratska, liberalna Amerika, ali i cijeli zapadni svijet. Svi su odrasli Palestinci teroristi, to su potencijalno i djeca. Netanyahu i njegovi ministri ubjeđuju zapadni svijet da njegove vrijednosti brane od terorizma. Još više. Kad je Netanyahu pred američkim Kongresom rekao da je rat koji Izrael vodi s Palestincima “sukob između barbarizma i civilizacije”, frenetično su mu aplaudirali ne samo republikanski nego i demokratski kongresmeni. Svaka podrška Palestincima i antiizraelski protest proglašavaju se antisemitizmom ne samo u Americi nego i većini zapadnog svijeta. Antisemitska je i namjera svake zemlje da prizna Palestinu. U Americi se smjenjuju rektori univerziteta zato što su dozvolili studentima da uzvikuju “Od mora do rijeke”, što bi značilo da je Palestina cijeli prostor od Mediterana do rijeke Jordan.
Izrael, dakle, ima sve. I sve može. Sve ono što Palestinci nemaju i ne mogu. Nemaju državu iako je kao državu priznaje gotovo isto toliko članica UN-a koliko i Izrael. Njihova je samo država-posmatrač u UN-u, kao Sveta stolica. Nemaju svoju vojsku. Imali su je, ali su je razoružali kad je Jaseru Arafatu obećano da će dobiti državu ako položi oružje. Imaju oružane snage pod komandom Hamasa u Gazi i policiju na Zapadnoj obali, ali pod kontrolom Izraela. U istočnom Jerusalimu, koji bi trebalo da postane glavni grad Palestine, iznad trgovina se viju izraelske zastave. Za ovih godinu dana su se, međutim, u Gazi pokazali mnogo jačom oružanom snagom nego što sam je dugo u odnosu na izraelsku poredio s praćkom. Nemaju Palestinci ni svoju zemlju, zapravo, jer ono što im je obećano podjelom istorijske Palestine okupirano je, anektirano ili poklopljeno jevrejskim naseljima, koja ni SAD ne smatraju legalnim. Mapa koja prikazuje Izrael i Palestinu od 1948. do 2012. mogla bi se nazvati “mapom nestanka Palestine”. Setleri su im pokrali i vodu. Od junskog rata 1967. posjekli su im, još kao mladice, oko 700.000 maslina. Za to vrijeme isto toliko je Palestinaca, mnogih kao djeca, prošlo kroz izraelske zatvore.
Politički, ili geopolitički, što više nije istorija nego ovaj trenutak u kojem Izrael čini što hoće i bez obzira na to što ga zasipaju rakete iz Gaze i Libana, pa i one balističke iz Irana, glavno je pitanje šta mu je strateški cilj.
Izraelu je Gaza 7. oktobra bila povod, a glavni cilj nisu ni Gaza ni Liban, nego Zapadna obala. Jer je tamo jezgro Palestine, srce svih Palestinaca. Njih treba otuda otjerati, raseliti. Etnički očistiti Zapadnu obalu
Imao je Izrael perioda i premijera koji su radili na tome da se s arapskim susjedima živi u miru i saradnji. Takav je bio Jitzak Rabin, koji je zbog toga i stradao. Ali su njegove ubice i protivnici mira, posebno s Palestincima, bili u većini. I posebno poslije pojave i jačanja palestinskog otpora okupaciji palestinskih teritorija koje su poslije junskog rata 1967. svedene na petinu onoga što im je obećano Rezolucijom UN-a iz 1947. godine. Uskoro poslije tog rata pojavio se jedan dokument na koji se vraćam u prilikama sličnim ovim današnjim, kao što se u odnosima istočnih susjeda prema Bosni i Hercegovini uvijek treba vraćati na memorandume SANU iz Beograda. Tako danas Netanyahu i njegovi ministri slijede plan svog prethodnika Yigala Allona, koji je u junskom ratu bio potpredsjednik, a kasnije nakratko i predsjednik izraelske vlade. I on je, kao i Netanyahuov otac, pripadao Palmahu i bio komandant te elitne jedinice Hagane, cionističke militantne organizacije koja je prije proglašenja izraelske države sijala strah ne samo među Palestincima nego i britanskim mandatnim vlastima. Prema njegovom planu, iako nije ozvaničen, ali se sve do danas temeljito sprovodi, Zapadnu obalu je trebalo podijeliti između Izraela i Jordana, a na izraelskoj strani rijeke Jordan podići jevrejska naselja. Yigal Allonov plan tako je postao idejni projekt izgradnje jevrejskih naseobina, kojih danas ima 145, a nastanjuje ih preko 700.000 setlera. Prema neprofitnoj organizaciji Peace Now – Mir sada, Izrael je samo prošle godine izvršio konfiskaciju 23,7 kvadratnih kilometara palestinske zemlje na Zapadnoj obali.
Eto zato je, poslije rušenja Gaze, izraelska armija krenula na Zapadnu obalu, da bi se proteklih dvadesetak dana, nakon raketa koje je otuda ispaljivao Hizbulah, okrenula i Libanu. Ustvari, Izraelu je Gaza 7. oktobra bila povod, a glavni cilj nisu ni Gaza ni Liban, nego Zapadna obala. Jer je tamo jezgro Palestine, srce svih Palestinaca. Njih treba otuda otjerati, raseliti. Etnički očistiti Zapadnu obalu i tako ostvariti, ako ne biblijski Izrael od Nila do Eufrata, ono bar po Yigal Allonovom planu. Eto, zato velim da je rat koji traje, u ponedjeljak će biti godinu, rat između Izraela i Palestine.
Nevolja je Palestinaca što, pored svega nabrojanog, nemaju oko sebe saveznika kako bi se suočili sa svim onim što Izrael posjeduje. Iako su dio “arapskog umeta”, od Arapa ne mogu očekivati da ih spašavaju, čak da se utapaju u Mediteranu ili rijeci Jordan. Egipćani su oktobarskim ratom 1973. oslobodili svoj dio Sinaja i sklopili s Izraelom mirovni sporazum u kojem se palestinski problem i ne spominje. Jordan takođe ima takav sporazum s Izraelom, koji je dvoru u Amanu prepustio brigu o islamskim svetinjama u Jerusalimu. I da nije iznutra rasturen dugim građanskim ratom, Liban je najslabija karika u tom arapskom okruženju. Šta da se kaže za Saudijce i arabljanske emirate, od kojih samo Katar otvoreno pomaže Hamas. A i ostalima je drag. Arafatov Al-Fatah bio je trn u oku arapskim konzervativnim režimima, kao što ni danas ne trpe njegove nasljednike koji vode PLO i Palestinsku upravu u Ramalahu.
Ta palestinska vlast u Ramalahu, kakva je da je i kako ne može da diše pod izraelskom paskom i kontrolom, još je jedina sekularna, multireligijska tačka na mapi arapskog svijeta. Zar nije palestinski pravoslavni patrijarh javno prozvao srpskog člana Predsjedništva BiH što je Bosna bila uzdržana kad se glasalo o prijemu Palestine u UN-u. Kad sam nedavno jednom Saudijcu pokazao kako sam se slikao s Mahmudom Abasom, s gnušanjem je rekao: “Uh, Abas!” Ovih dana je Atlantic objavio kako je saudijski prestolonasljednik, princ Ibn Salman, rekao američkom državnom sekretaru Blinkenu da njega “apsolutno nije briga za palestinski problem”.
Palestinci, dakle, nemaju neku Ameriku kao što je ima Izrael. A iskustvo oslobodilačkih i nacionalnih pokreta u dvadesetom vijeku govori da nijedan nije mogao uspjeti bez izravne podrške i pomoći jedne od svjetskih sila. Palestinci je nemaju. U širem prostoru Srednjeg istoka imaju samo Iran koji ih pomaže u svakom pogledu, ali i s ideološkim primjesama. To je i razumljivo s obzirom na teokratsku prirodu njegovog sistema. Iranske duhovne i državne vlasti se drže zavjeta pokretača i prvog vođe iranske islamske revolucije imama Homejnija da čuvaju nezavisnost Irana od “američkog šejtana” i pomažu Palestincima u borbi protiv “cionističkog entiteta”. Zato su navukli neprijateljstvo Amerike, a samim tim i Izraela. Za Netanyahua, ali i većinu Izraelaca, Iran je “osovina zla” i najveća prijetnja egzistenciji njihove države. Ne samo zbog udaljenosti od tri hiljade kilometara nego i zbog urođenog mentaliteta iranske nacije da ne vodi ratove izvan svojih granica, ali da se brani ako ih neko pređe, sve do sada nisam vjerovao da bi Iran ušao u otvoreni, sveobuhvatni rat s Izraelom, kao što je bio rat koji je Sadam Husein pokrenuo 1980. godine. Do sada se Iran zadovoljavao pomažući naoružanjem paravojne snage Hamasa, Hizbulaha i jemenskih Huta. Izrael je desetkovao Hamas i Hizbulah, a može raketama ušutkati i daleke Jemence. Pri tome svemu ne treba zanemariti ni sektaški faktor, pošto su većina tih antiizraelskih snaga koje pomaže Iran, osim hamasovaca, šiiti, kao i Iranci. I to je značajan razlog otpora, pa i neprijateljstva arapskog sunitskog svijeta prema Iranu. Kažu da su ljudi u jednom od zalivskih emirata aplaudirali kad su čuli da je ubijen Hasan Nasralah.
Ako se neko upita – a šta je s Turskom, pošto je njen predsjednik Erdogan pružao i pruža podršku Palestincima. Doduše, i on najviše Hamasu, zapostavljajući njihovu vlast u Ramalahu. Zaoštrio je odnose s Izraelom i prekinuo ekonomsku saradnju. Međutim, moji turski prijatelji se slažu sa mnom da Turska ne bi ušla u neki regionalni rat zbog Palestinaca.
OTPOR OKUPACIJI
Ako je Iran ušao nepromišljeno u rat s Izraelom, onda bi se po toj logici moglo reći da je i Hamas nepromišljeno upao preko izraelske granice 7. oktobra prošle godine. Da bi samo izazvao ranjenog lava koji je počinio ono što čini evo godinu i što će bogzna dokle nastaviti. Palestinci nemaju neku veću i jaču silu od Irana koja će im pomoći da se odbrane od okupacije i ekspanzije Izraela i izbore se za vlastitu državu na vlastitom tlu. Nisam se uzalud ovih dana sjetio Vijetnamaca koji su se nekoliko decenija borili s Francuzima, zatim s Amerikancima i njihovim satelitskim režimom u Sajgonu. Kad je Arthur O. Sulzberger, jedan iz plejade Sulzbergera koji su osnovali New York Times, uzgred američkih Jevreja, otišao u Vijetnam, naljutio je Pentagon svojom izjavom kako Amerikanci ne mogu pobijediti Vijetnamce. Rekao je, otprilike: “Možete vi sravniti njihovu zemlju, spaliti njihova sela, ali će oni niknuti iz zemlje.” Vijetnamci su se, naime, ukopavali pod zemlju, kao što danas čine hamasovci i hizbulahovci po svojim tunelima. Na kraju su Vijetnamci pobijedili i Amerikance, a Sajgon i danas nosi ime njihovog vođe Ho Ši Mina.
Samo, velika je razlika između Vijetnamaca i Palestinaca. Vijetnamci su imali Kinu, čak i Sovjetski savez, uza se, a Palestinci nemaju takve sile oko sebe. Palestinci ipak ne gube nadu. Imaju i oni svoju volju i snažnu patriotsku težnju da se jednom odupru okupaciji svoje zemlje i na njoj zasnuju svoju državu. U to me stalno uvjeravaju, kao uostalom i cijeli zapadni svijet, tvrdeći da oni nisu protiv jevrejskog naroda, nego okupacijske vlasti koja vlada Izraelom. Pri tome mi pokazuju i jednu gravuru iz 19. vijeka na kojoj sjede i prijateljski razgovaraju žitelji istorijske Palestine, hebrejske, muslimanske i kršćanske vjere. OSLOBODJENJE
The post I NAKON SVIH ZLOČINA: Izraelu se sve prašta appeared first on IZDVOJENO.ba.
