Iza Bosne i Hercegovine su još jedne neuspješne Olimpijske igre. Neuspješne u smislu što ni ovaj put nismo uspjeli doći do medalje.
Od svoje samostalnosti, naša država nastupila je na 17 Olimpijada (devet ljetnih i osam zimskih) i nikada nije osvojila nijedno odličje. Time se našla u neslavnom društvu Andore, Malte i Monaka, jedinih zemalja bez medalje na OI.
Uspjeh i učešće
Najbolji plasman na OI od naših sportista imao je džudista Nedžad Husić, koji je u Tokyju 2020. bio peti. Dvije decenije ranije u Sidneyju Nedžad Fazlija je osvojio šesto mjesto u streljaštvu, što je naš drugi najbolji rezultat.
Bivši bh. olimpijac se u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba osvrnuo na rezultate bh. takmičara na OI u Parizu.
“Da ne bude floskula da je uspjeh učestvovati na Olimpijskim igrama, za nas je zaista tako. Sam broj sportista koji su učestvovali govori u kakvom je stanju naš sport. Mi se iz Olimpijade u Olimpijadu vrtimo s istim ili sličnim brojem sportista. Pet ili devet, nije nikakav značajniji pomak, za razliku od susjeda i komšija koji imaju više od 100 takmičara. U ovakvoj situaciji u kakvoj je naša zemlja, gdje nemate ni osnovne uslove za treniranje, a kamoli nešto više, uspjeh je otići”, rekao je Fazlija za Radiosarajevo.ba.
Od pet sportista koji su predstavljali BiH u Parizu, najbolji rezultat ostvarila je džudistkinja Larisa Cerić koja je osvojila sedmo mjesto. Boje naše države branili su još džudistkinja Aleksandra Samardžić (među 16 najboljih), plivači Lana Pudar (12. mjesto) i Jovan Lekić (30. mjesto), te bacač kugle Mesud Pezer (26. mjesto u kvalifikacijama).
“Taj broj od pet takmičara je ono što naša zemlja najbolje ima u ovim olimpijskim sportovima. Otišli su i dostojno predstavljali našu zemlju u uslovima kojim su trenirali i koliko su se spremali, te postigli rezultate u skladu s njihovom trenutnom formom. To nas kao navijače ne zadovoljava jer smo jedna od rijetkih zemalja koja nema olimpijsku medalju. Sportska javnost nije zadovoljna, ali razlog neuspjeha ne treba tražiti u toj djeci. Oni su najmanje krivi. Sigurno su imali tu želju da se vrate s medaljom”.
Hrvatska je na minulim igrama osvojila sedam medalja, Srbija pet, a Slovenija tri. Postavlja se pitanje kako je moguće da smo tako daleko od susjeda. Fazlija je to pokušao objasniti kroz svoj primjer.
“Nikad nisam bio profesionalac u ovom sportu. Streljaštvom sam se bavio kao hobijem, ako sam imao vremena, pored svog posla. Uspio sam u skladu s tim otići na pet Olimpijada. Bio sam vrlo blizu medalje, jedan krug mi je nedostajao za medalju u Sidneyu. S druge strane, moj dobar prijatelj Rajmond Debevec je jedan od najboljih strijelaca svijeta, čitav život je profesionalac i samo se tim bavio. U čitavom sportskom vijeku nije se morao brinuti za novac. Imao je i platu i stipendije i opremu… Nije mu bio problem postati jedan od najboljih strijelaca svijeta i olimpijski pobjednik, osvajač tri medalje…
Takvi su i ostali strijelci. Njih sedam-osam je zaposleno u Ministarstvu odbrane, tako je i u ostalim sportovima, atletici, džudu… U Srbiji oni imaju nacionalne penzije i izuzetno dobra primanja. Slično je i u Hrvatskoj. Naše komšije su profesionalci. Zamislite kakvi su tek sistemi u Francuskoj, Americi, Kini, Japanu… Čim djeca malo stasaju, oni ih odmah selektuju za određenu vrstu sporta”.
Frustrirani zbog susjeda
Fazlija naglašava da sistem odavno ne funkcioniše i da se nešto mora mijenjati.
“Mislim da je vrijeme da se podvuče crta i zaista je realno da se kaže da smo mi na dnu. Ne možemo govoriti kako je uspjeh osvojeno 7. ili 12. mjesto. Ako ćemo tako mjeriti da smo nešto napravili onda se lažemo. Mislim da trebamo reći da ovo što radimo nije dobro za sport. Kako se ulaže i na koji način se ulažu sredstva nije dobro, jer to ne daje rezultate”.
Problem vidi i u zakonu.
“Ne možemo imati 300, 400 ili 500 registrovanih udruženja u sportu na nivou kantona i da oni svi apliciraju za sredstva u ministarstvu. Nemamo toliko kvalitetnih klubova. Tu su razni mešetari koji nažalost koriste zakonske mogućnosti registracije udruženja, gdje maltene svoj privatni klub ili firmu registruju na udruženje pod raznim školama, uzimaju članarine od djece, ta djeca propadaju…”.
Djelimičnu odgovornost vidi i u nerealnim očekivanjima javnosti.
“Gladni smo rezultata, pa dajte nam bilo kakav rezultat. Da se kvalifikujemo na neko veliko takmičenje u bilo kojem sportu. Pravimo od toga takvu euforiju kao da smo osvojili to takmičenje, a mi tek treba da odemo. Zato što smo frustrirani rezultatima komšija i susjeda, pa nam je bitno da odemo na neko veliko takmičenje, nema veze što ćemo tamo sve izgubiti”, dodao je Fazlija za Radiosarajevo.ba.
Objava Nedžad Fazlija: “Trebamo priznati da smo na dnu” pojavila se prvi puta na PressMedia.
 i nikada nije osvojila nijedno odličje. Time se našla u neslavnom društvu Andore, Malte i Monaka, jedinih zemalja bez medalje na OI. Uspjeh i učešće Najbolji plasman na OI od naših sportista imao je džudista Nedžad Husić, koji je u Tokyju 2020. bio peti. Dvije decenije ranije u Sidneyju Nedžad Fazlija je osvojio šesto mjesto u streljaštvu, što je naš drugi najbolji rezultat. Bivši bh. olimpijac se u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba osvrnuo na rezultate bh. takmičara na OI u Parizu. “Da ne bude floskula da je uspjeh učestvovati na Olimpijskim igrama, za nas je zaista tako. Sam broj sportista koji su učestvovali govori u kakvom je stanju naš sport. Mi se iz Olimpijade u Olimpijadu vrtimo s istim ili sličnim brojem sportista. Pet ili devet, nije nikakav značajniji pomak, za razliku od susjeda i komšija koji imaju više od 100 takmičara. U ovakvoj situaciji u kakvoj je naša zemlja, gdje nemate ni osnovne uslove za treniranje, a kamoli nešto više, uspjeh je otići”, rekao je Fazlija za Radiosarajevo.ba. Od pet sportista koji su predstavljali BiH u Parizu, najbolji rezultat ostvarila je džudistkinja Larisa Cerić koja je osvojila sedmo mjesto. Boje naše države branili su još džudistkinja Aleksandra Samardžić (među 16 najboljih), plivači Lana Pudar (12. mjesto) i Jovan Lekić (30. mjesto), te bacač kugle Mesud Pezer (26. mjesto u kvalifikacijama). “Taj broj od pet takmičara je ono što naša zemlja najbolje ima u ovim olimpijskim sportovima. Otišli su i dostojno predstavljali našu zemlju u uslovima kojim su trenirali i koliko su se spremali, te postigli rezultate u skladu s njihovom trenutnom formom. To nas kao navijače ne zadovoljava jer smo jedna od rijetkih zemalja koja nema olimpijsku medalju. Sportska javnost nije zadovoljna, ali razlog neuspjeha ne treba tražiti u toj djeci. Oni su najmanje krivi. Sigurno su imali tu želju da se vrate s medaljom”. Hrvatska je na minulim igrama osvojila sedam medalja, Srbija pet, a Slovenija tri. Postavlja se pitanje kako je moguće da smo tako daleko od susjeda. Fazlija je to pokušao objasniti kroz svoj primjer. “Nikad nisam bio profesionalac u ovom sportu. Streljaštvom sam se bavio kao hobijem, ako sam imao vremena, pored svog posla. Uspio sam u skladu s tim otići na pet Olimpijada. Bio sam vrlo blizu medalje, jedan krug mi je nedostajao za medalju u Sidneyu. S druge strane, moj dobar prijatelj Rajmond Debevec je jedan od najboljih strijelaca svijeta, čitav život je profesionalac i samo se tim bavio. U čitavom sportskom vijeku nije se morao brinuti za novac. Imao je i platu i stipendije i opremu… Nije mu bio problem postati jedan od najboljih strijelaca svijeta i olimpijski pobjednik, osvajač tri medalje… Takvi su i ostali strijelci. Njih sedam-osam je zaposleno u Ministarstvu odbrane, tako je i u ostalim sportovima, atletici, džudu… U Srbiji oni imaju nacionalne penzije i izuzetno dobra primanja. Slično je i u Hrvatskoj. Naše komšije su profesionalci. Zamislite kakvi su tek sistemi u Francuskoj, Americi, Kini, Japanu… Čim djeca malo stasaju, oni ih odmah selektuju za određenu vrstu sporta”.Frustrirani zbog susjeda Fazlija naglašava da sistem odavno ne funkcioniše i da se nešto mora mijenjati. “Mislim da je vrijeme da se podvuče crta i zaista je realno da se kaže da smo mi na dnu. Ne možemo govoriti kako je uspjeh osvojeno 7. ili 12. mjesto. Ako ćemo tako mjeriti da smo nešto napravili onda se lažemo. Mislim da trebamo reći da ovo što radimo nije dobro za sport. Kako se ulaže i na koji način se ulažu sredstva nije dobro, jer to ne daje rezultate”. Problem vidi i u zakonu. “Ne možemo imati 300, 400 ili 500 registrovanih udruženja u sportu na nivou kantona i da oni svi apliciraju za sredstva u ministarstvu. Nemamo toliko kvalitetnih klubova. Tu su razni mešetari koji nažalost koriste zakonske mogućnosti registracije udruženja, gdje maltene svoj privatni klub ili firmu registruju na udruženje pod raznim školama, uzimaju članarine od djece, ta djeca propadaju…”. Djelimičnu odgovornost vidi i u nerealnim očekivanjima javnosti. “Gladni smo rezultata, pa dajte nam bilo kakav rezultat. Da se kvalifikujemo na neko veliko takmičenje u bilo kojem sportu. Pravimo od toga takvu euforiju kao da smo osvojili to takmičenje, a mi tek treba da odemo. Zato što smo frustrirani rezultatima komšija i susjeda, pa nam je bitno da odemo na neko veliko takmičenje, nema veze što ćemo tamo sve izgubiti”, dodao je Fazlija za Radiosarajevo.ba. Objava Nedžad Fazlija: “Trebamo priznati da smo na dnu” pojavila se prvi puta na PressMedia.){kind=link}