Ljetos je fotografija bosonoge djevojke na ulicama Sarajeva preplavila društvene mreže. Bila je to Suada Redžić.
Padala je kiša, Suada je odlučila bosa prošetati, kaže, iz nje je dijete progovorilo. Društvene mreže su, naprosto, bile pune objava o djevojci koja je uradila nešto što bi, pokazat će se, mnogi htjeli, ali iz nekog razloga neće, ne smiju ili nešto treće.
A uradila je tako jednostavnu stvar – htjela je da pokisne i da prošeta bosa.
Suada je o svemu govorila za „Dnevni avaz“.
Ništa čudno
– Nisam sigurna da li su stihovi, ni čiji su, ali neko je jednom napisao: kada bih ponovo mogao da proživim svoj život, s proljeća bih bosonog hodio i tako sve do kasne jeseni. Meni lično nema ničeg čudnog u tom činu, hodam bosonoga i bez kiše. Kisnem svakako jer sam sve svoje kišobrane negdje zaboravila i izgubila pa sam na kraju odustala od njih – kaže na početku razgovora Redžić.
Fotografije koje je napravio fotoreporter portala Radio Sarajevo, završile su na svim medijima.
Suada Redžić: U posljednje vrijeme šaljivo govorim kako sam u velikoj svađi s poezijom. Ustupljena fotografija
– Tog dana sam na fakultetu odbila kolegice koje su me zvale da pijemo kafu, rekavši im da moram da pokisnem. Kolegica mi je šaljivo rekla da se i njoj kisne, ali da joj se i živi, jer je grmilo. I prije nego smo se rastale dobacila mi je da joj se uslikam kad pokisnem. Kad je kiša počela baš jako padati, odjednom mi je sinula ideja da bi bilo zanimljivo hodati bosa jer su ulice bile potpuno mokre. A ostatak puta bila sam zauzeta svojim mislima. Put kojim sam išla je dio svakodnevice, tako da nisam očekivala nikakve reakcije, meni je u hodu sve bilo sasvim uobičajeno. Smatram da su sve reakcije javnosti samo reakcije na nastalu fotografiju i da, zapravo, nemaju plaho veze sa mnom. A fotografija jeste zanimljiva i dobra, meni bi, vjerovatno, bila jedna od dražih da se ne prepoznajem na njoj. Ali mi je ipak bila korisna, nisam morala da se izvinim i objasnim kolegici zašto joj se nisam uslikala nakon što sam pokisla – dodala je Redžić.
Sarajevo je poseban grad.
– Sarajevo i ja smo izgradili poseban odnos čiji temelji stoje na toj mojoj sarajevskoj samoći. Mada vjerujem da je Sarajevo po svojoj prirodi takvo, ono sa svakim čovjekom nastoji izgraditi autentičnu vezu, svakom priraste za srce. I još ne znam kuda me to vodi, nastojim se prepustiti i vidjeti da li će me Sarajevo zadržati ili ću se jednog jutra probuditi u nekom drugom mjestu. Sandžak je mjesto gdje nikada nisam sama, tamo uvijek mogu naći nekoga od dragih mi ljudi. Na početku svog sarajevskog života bila sasvim sama. Ne kažem da nije u mojoj okolini bilo ljudi, naprotiv, živjela sam u studentskom domu i konstantno bila okružena ljudima, ali tu nije bilo nijedne poznate blizine – kaže Redžić te ističe da je Sarajevo mjesto koje je izgradilo posebnu vezu s njom, iako su na početku ti trenuci samoće u studentskom domu bili teški – ističe ova djevojka.
Fotografija portala Radio Sarajevo. Radio Sarajevo
Zanimalo nas je zašto je odlučila da se bavi arhitekturom, kada su joj poezija i umjetnost toliko bliske.
– Od drugog razreda srednje škole planiram upisati studij arhitekture u Sarajevu, jer sam arhitekturu doživjela kao polje gdje se sudaraju i prepliću sva moja brojna interesovanja. Od same umjetnosti, poezije u obliku riječi ili prostora pa prema logičkom i tehničkom razmišljanju i pristupu rješavanja zadatka i određenog problema. Arhitektura živi balansirajući na tankoj liniji između umjetnosti i grube tehnike, a čovjek na sličan način kroz život balansira između srca i razuma. Te je arhitektura, osim studija i izbora profesije, meni predstavljala neki način života. Možda težnja pokušaju da život definišem, kao da radim izvedbeni projekt u kojem se sve mora proračunati i predvidjeti. A opet, život s neke strane naiđe i iznenadi. Ponovo dokaže da se ne može definisati. Bilo u projektu, bilo u svakodnevici. I onda, kao čovjek, ili arhitekt, naučim nositi se i prilagoditi se tom toku, te spontano prihvatiti sve što me zadesi i od toga napraviti najbolje što se može. Kako jedan poznati citat kaže: život je ono što vam se dešava dok vi pravite planove – s ponosom nastavlja Redžić.
Zanimljiva želja
I dok svi žele da su vječito mladi, Suada kaže da jedva čeka da napuni 40 godina.
– Te mi godine, iz ovog ugla izgledaju kao vrijeme kada se ova trka divlje mladosti malo smiri, kada tlo pod nogama čovjek osjeća nešto stabilnijim. Možda me malo provocira i Mešin opis četrdesetih godina iz „Derviša“. I često maštam dnevni boravak neke svoje buduće kuće ili stana, s velikim prozorima koji gledaju na grad, rano jutro u kojem zurim u taj prizor, ispijam kafu i smješkam se zadovoljno nad svim svojim pobjedama i porazima, prije nego krenem u još jedan dan – kaže Redžić.
U slobodno vrijeme, ona i piše.
– Pišem onoliko često koliko to moram. U posljednje vrijeme šaljivo govorim kako sam u velikoj svađi s poezijom, te se pisanje svelo samo na prozu. Početkom ove godine sam u jednom trenutku shvatila da se poezije pisane u prethodne četiri godine nagomilalo dovoljno da bi se mogla ukoričiti, pa sam je prikupila, te s prijateljicom koja studira grafički dizajn pričala o tome da napravimo knjigu. Bit će nekakva zbirka poezije čim završim ilustracije koje će pratiti pjesme. A da li ću je pokušati izdati ili ćemo samo isprintati dva tri primjerka nama za dušu, to ću još vidjeti. Koračajući kroz život ispisujemo jednu priču. Kao knjigu. Tu priču, kao i knjigu, svaki čovjek će vidjeti iz svog jedinstvenog ugla i shvatiti na svoj način. Kako ono kažu da pisac napiše knjigu i kada je pusti u svijet, svakim novim čitanjem rodi se nova knjiga. Tako da znam samo da mi je zanimljivo i veoma drago kada mi se na instagramu, gdje se trudim biti aktivna baš zbog ovakvih situacija, javi potpuni stranac i kaže da sam bila okidač inspiracije za bilo šta – kroz osmijeh priča Suada Redžić.
Svakome treba vikendica bez signala
– Nekidan u kopirnici, dok čekam da mi isprintaju i uvežu crteže neke kuće za fakultet, krene priča s čovjekom koji tu radi o kućama, vikendicama i ritmu savremenog života: onako metaforički zaključujemo kako je svakome potrebna jedna vikendica, bez signala i svih ostalih stvari. Spominjemo koliko je bitno da čovjek razgovara sam sa sobom. Da spozna samog sebe, ono što zaista jeste, a ne ono što mu društvo nameće i očekuje od njega da bude. I na kraju, možda opet metaforički, neka ta vikendica ima vode, čisto da se čovjek nakon tih silnih misli može okupati. Saprati sa sebe sva očekivanja drugih, da ostane načisto sam sa sobom.
Sloboda i prvo što mi naumpada jeste vjera. Robovanje Gospodaru kojem kada se prepustimo oslobodimo se svakog drugog robovanja i dostignemo vrhunac ovosvjetske slobode
Objava Sjećate li se “pokisle djevojke”? Ovo je priča o Suadi: “Sve svoje kišobrane sam izgubila” pojavila se prvi puta na PressMedia.
