FARIS NANIĆ
Ovogodišnje redovno zasjedanje Generalne skupštine UN obilovalo je presedanima i neuobičajenim obraćanjima lidera zemlja članica, posebno na njezinu otvaranju 24. septembra. Naročito se to odnosi na obraćanja brazilskog predsjednika Ignacia Da Silve, turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i južnoafričkog predsjednika Cyrila Ramaphose, ali i neočekivano, jordanskog kralja Abdullaha II.
Ti su govori znatno odudarali od obraćanja američkog predsjednika, posebno kada je riječ o izraelskoj agresiji na Palestinu i Liban. Naime, agresija i prateći genocid cionističkog entiteta koji se s Palestine širi i na Liban, a ubrzo i na druge zemlje, jasno je prepoznata kao aktualna centralna pozornica nepravde na koju se mora usredotočiti pažnja svijeta nakon čega se mora zaustaviti i riješiti. Jordan, koji od 1994. godine ima srdačne odnose s Izraelom, sada se suočio s realnom opasnošću genocida koji će donijeti milione Palestinaca ponovo u tu pustinjsku kraljevinu, koju šovinisti koji sjede u vladi cionističkog entiteta ionako smatraju Palestinom. Jordan je Palestina, urlik je njihovog duhovnog ćaće, svojevremenog izraelskog premijera i još jednog cionističkog ratnog zločinca, Ariela Sharona.
TURSKA PROMJENA PARADIGME
Türkiye, članica NATO pakta potpuno je svjesno i odgovorno, u govoru predsjednika Erdogana, kritizirala podršku Pakta ratnim i zločinima genocida u Gazi. Njegove su riječi pokazale da se može povući linija razlikovanja moralnih i strateških prioriteta ne samo Turkiye već i velike većine svijeta. Svijeta koji potpuno licemjernim smatra moralnu i svaku drugu podršku Ukrajini dok se tolerira izraelski genocid i u njemu aktivno sudjeluje raznovrsnom pomoći Netanyahuovom režimu. Jer, kao što Ukrajina ne bi opstala u ratu s Rusijom bez zapadne pomoći, koja se mjeri u stotinama milijardi dolara finansijske i pomoći u najmodernijem oružju, niti cionistički entitet ne bi opstao bez iste takve, relativno i veće pomoći.
Najznačajniji dio Erdoganovog govora odnosio se na pozivanje na Rezoluciju 377. On se Generalnoj skupštini obratio riječima: “Zaustavite Netanyahua kako smo zaustavili Hitlera.”
Ta rezolucija, koju je donijela Generalna skupština još 1950. godine, omogućava da – ako Vijeće sigurnosti zbog nejedinstva stalnih članica ne uspije ispuniti svoju glavnu odgovornost očuvanja mira i sigurnosti u bilo kojem slučaju gdje se radi o prijetnji miru, kršenju mira ili aktivnoj agresiji – Generalna skupština trenutno razmotri dotičan slučaj kako bi donijela prikladne preporuke za kolektivne mjere, uključujući one za kršenje mira i agresiju. One uključuju upotrebu oružanih snaga za čuvanje ili ponovnu uspostavu međunarodnog mira i sigurnosti.
Time se ne bi samo pokrenulo rješenje zaustavljanja agresije na Palestinu, već i onemogućilo ili barem bitno ograničilo NATO avanture poput one u Iraku 2003. godine, kada su na lažnom narativu o oružju za masovno uništenje izvršeni napadi koji su na koncu rezultirali trajnom nestabilnošću te zemlje i s više od milion žrtava.
Naime, iz velikog broja govora državnika jasno je da se UN mora temeljito izmijeniti kako bi odgovorio sve većim izazovima i posebno odmetnutim zemljama poput Izraela koje otvoreno i bez sankcija krše međunarodno pravo. Vizija turskog predsjednika “Svijet je veći od pet” sadrži jedno od mogućih rješenja. Isto tako, stav brazilskog predsjednika da nema mira i sigurnosti bez razvoja svih, održava sve veći konsenzus većine svijeta kako je trenutni svjetski ekonomski, a posebno finansijski sistem neodrživ.
SMRT SISTEMA KOJI SLUŠA RATNOG ZLOČINCA
Priklanjanje sve većeg broja zemlja iz sasvim neočekivanih uglova ekonomskom bloku BRICS to jasno demonstrira; posebno zanimljivo dok se najavljuje BRICS alternativni međunarodni finansijski sistem, neki novi Bretton Woods, ovaj put bez dolara. Baš kao što je bilo i nedavno potpisivanje ugovora o dugoročnoj i stabilnoj (i cjenovno) isporuci nafte između Saudijske Arabije i Kine. Čak i tzv. američki igrači (ili pioni) počinju razmišljati multilateralno i tražiti alternative. Možda se zato toleriraju trenutni ratovi i izazivaju novi.
Velik dio svjetskih lidera koji je ove godine u velikom broju došao na zasjedanje Generalne skupštine zapravo je upozorio da je sistem koji odbija zaustaviti genocid nad Palestincima propao. Jer kako tumačiti da je nešto manje od polovine delegata Generalne skupštine napustila sjednicu kada joj se obratio čovjek s tjeralice Međunarodnog krivičnog suda i to s pripremljenom optužnicom za ratne i zločin genocida Ako sistem opstaje tako da pažljivo sluša ratnog zločinca, koji još otvoreno prijeti daljnjim ratovima, kako može opstati?
Dok je za zaustavljanje izraelske agresije na sve susjedne zemlje dovoljno samo zaustaviti cash flow, projektili velikog dometa koje će SAD najvjerojatnije isporučiti Ukrajini neće toj zemlji pomoći niti da vrati okupirane i anektirane teritorije, a kamoli da pobijedi kako to u svome “planu” najavljuje tamošnji predsjednik Zelensky, putujući Amerikom. Ukrajina, kako se čini, jednostavno nema kapaciteta za “pobjedu”. Ljudski je opustošena, finansijski je prezadužena, ekonomski je preslaba. No, još ima moralnog kapaciteta da u pregovorima nastoji izboriti pravedno, na međunarodnom pravu, utemeljeno rješenje. U tome će joj trebati podrška čitavog svijeta.
Međutim, na sve ozbiljnije informacije iz Bidenove administracije da je blizu odobravanju isporuke dalekometnih sistema Ukrajini koji bi omogućili razorno gađanje ciljeva duboko u teritoriju Rusije, što je znatno odstupanje od NATO doktrinarnog praga, odgovorio je tamošnji predsjednik Putin koji je 25. septembra predložio reviziju rusijanske nuklearne doktrine koja je značajno spustila prag za upotrebu nuklearnog naoružanja. Dakle, ako NATO ne odustane od isporuke dalekometnog oružja Ukrajini koje ona može upotrebljavati samo uz direktno NATO učešće u pozicioniranju, balistici i određivanju meta, te započne takve napade duboko u teritoriju Rusije, Rusija će odgovoriti nuklearnim napadom i na zemlje iz kojih dolazi agresija (čitaj: Ukrajina i članice NATO), koje nisu nuklearno naoružane. Šta vrijedi za Rusiju, po ovoj izmjeni doktrine, vrijedi i za saveznicu Bjelorusiju.
Dakle, na rubu smo eskalacije Trećeg svjetskog rata u nuklearni, s nezamislivim posljedicama. Rusija je spremna upotrijebiti nuklearno oružje čak i ako njime nije napadnuta! Jer se dodatno naoružavanje Ukrajine može tumačiti kritičnom prijetnjom ruskom suverenitetu. Licemjerno, ali opasno. Rusija će upotrijebiti nuklearno oružje ako ocijeni da napad konvencionalnim oružjem iz zemlje koju je napala i čiji suverenitet krši zapravo nije napad te zemlje na njezinu teritoriju, već napad NATO pakta.
Neki promatrači, doduše, smatraju ovu Putinovu najavu sličnom onoj od 12. septembra kada je, nešto blažim tonom i ograničenim rječnikom rekao da bi isporuka Storm Shadow naoružanja Ukrajini značila NATO-ov rat protiv Rusije. To je učinio noć prije posjete novog britanskog premijera Kiera Stermera Bijeloj kući. Stermer je lobirao da Ukrajina kupi te britanske sisteme i tražio američku podršku. To se nije dogodilo, pa se smatra da su neki visoki vojni krugovi, kako kažu Amerikanci, pritisnuli dugme za pauzu, iako nisu utjecali na promjenu politike. Prijetnje iz Moskve možda su i dobrodošle kao sredstvo odvraćanja. STAV
The post SLAGANJE KOCKICA ZA NUKLEARNI RAT: Rade li SAD i njezini saveznici protiv većine u Ujedinjenim nacijama appeared first on IZDVOJENO.ba.
