Tag: aleksandar lučić

Banjalučanin Namik Hrle, potpredsjednik razvoja u IBM-ovom odjelu za softver i direktor razvojne laboratorije u Njemačkoj, koji je nosilac 77 patenata, dolazi u Sarajevo na 4. Futures Leaders Summit (FLS) u organizaciji Fondacije budućnosti u BiH (BH Futures Foundation), koji će početi 13. decembra.

On će biti jedan od oko 20 svjetskih lidera u nauci, porijeklom iz BiH, koji će na ovom samitu prenijeti znanje studentima.

Ovogodišnja tema Futures Leaders Summita je "Iz BiH u svijet: Liderstvo u istraživanju, tehnologiji i preduzetništvu", a samit je u potpunosti posvećen studentima, gdje će njih 200 iz cijele BiH, potpuno besplatno, imati priliku da uče od najboljih.

Na ceremoniji otvaranja FLS-a, između ostalih, obratiće se i Hrle, koji je u intervjuu za "Nezavisne" ispričao kakvi su bili njegovi počeci, gdje je i šta radio dok svoju karijeru nije krunisao ulogom direktora u jednoj od najvećih tehnoloških firmi na svijetu.

NN: Rođeni ste Banjalučanin. Kada i zašto ste se odlučili da napustite rodni grad i koja je bila Vaša prva adresa u svijetu? Gdje ste studirali, usavršili svoje znanje, te kojim poslovima ste se bavili i na kojim destinacijama

HRLE: Da, rođen sam u Banjaluci, u dijelu grada koji se zove Mala čaršija, na Mejdanu. Pohađao sam osnovnu školu "Kasim Hadžić" i banjalučku Gimnaziju, matematičko odjeljenje. Kako sam htio studirati matematiku, nije bilo izbora nego napustiti svoj rodni grad, odnosno svoje roditelje, brata, mnogobrojne drage rođake i prijatelje. Otišao sam u Zagreb, gdje sam diplomirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu. Radio sam u nekoliko zagrebačkih firmi, u računskim centrima, kao programer, sistemski inženjer i projektant. Krajem osamdesetih sam sa suprugom i kćerkom odselio u Australiju, u Sidnej, gdje sam razvijao sistemski software za IBM-ove velike računare (mainframe), konkretno, monitor performansi IBM-ove baze podataka Db2.

Počeo sam kao programer, ali vrlo brzo sam postao glavni arhitekta tog projekta. Nakon šest-sedam godina provedenih u Australiji, a tokom kojih sam često boravio u Americi i Njemačkoj, odselili smo se u Njemačku, jer sam dobio ponudu da radim u timu koji je razvijao IBM-ovu platformu za podršku SAP poslovnih aplikacija (SAP je velika njemačka softverska firma). U Njemačkoj živim i radim i danas, a u međuvremenu sam radio na nekoliko IBM-ovih razvojnih projekata koje sam ja inicirao, uglavnom kao glavni arhitekta i vođa projekta.

NN: Jasno je da su Vas poslovni uspjesi doveli do pozicija u IBM-u, no, kako izgleda Vaš radni dan, šta radi potpredsjednik razvoja na odjelu za softver?

HRLE: Uvijek sam se bavio razvojem softvera za velike poslovne sisteme, dakle, organizacije kao što su banke, osiguravajuća društva, trgovački lanci, velike industrijske korporacije, prema tome, tipični IBM-ovi klijenti.

Ovo je važno napomenuti jer potrebe ovih klijenata diktiraju vrlo visoke kriterijume i kvalitete, ali i inovativnosti produkata za čiji razvoj sam zadužen. Naime, ovim kompanijama je softver koji koriste važan izvor konkurentnosti na tržištu, tako da nema mjesta kompromisima. Od mene se očekuje da prepoznam mogućnosti unapređenja poslovanja naših klijenata i transformišem te mogućnosti u konkretna rješenja, koristeći IT (informacijske tehnologije).

Dakle, od identifikacije poslovnih procesa koji se mogu optimizovati ili redefinisati uz pomoć IT-a, dizajna i arhitekture novih IT produkata, te supervizije i konsultacije razvojnih timova koji te nove produkte donose na tržište. Moje obaveze uključuju i sastavljanje razvojnih timova, identifikaciju i asistenciju (mentorstvo) mladim talentima, stvaranje uslova i pružanje podrške njihovim karijerama.

NN: Nosilac ste 77 patenata. Možete li nabrojati neke od njih i dati kratka objašnjenja Šta ste sve osmislili i šta je tek u procesu razvoja, odnosno nastanka

HRLE: Meni je predstavljalo zadovoljstvo raditi na svakom od novih, inovativnih rješenja, bez obzira na to da li su im dodijeljena patentna prava. Naravno, ako se neka rješenja prepoznaju kao vrijedna patentiranja, onda je to potvrda originalnosti, pa se tom zadovoljstvu u procesu inovacije još doda i osjećaj autorstva.

Pretpostavljam da mnogi koji se bave autorskim zanimanjima, bez obzira na područje rada, imaju takav osjećaj. Ako moram izdvojiti neke od patenata, onda bi to bili oni koji su dali rezultat u značajnim poslovnim i finansijskim uspjesima za IBM, kao što su: industrial-scale hybrid transactional/analytics processing, serverless consistent backup, adaptive query optimization... Bojim se da bi mi trebalo puno vremena i pisanog teksta da predstavim ove patente, a ako je neko zainteresovan, može ih potražiti u nekom od dostupnih patentnih registara.

Trenutno radim na procesima implementacije umjetne inteligencije u velikim poslovnim sistemima, što je jako plodno područje za inovaciju, a onda i za patente.

NN: Koja tema će biti u Vašem fokusu na FLS-u, te koju poruku želite poslati studentima, kolegama, pa i bh. građanima koji se nadaju boljoj budućnosti?

HRLE: Na FLS-u ću podijeliti svoja mišljenja o pravcima u kojima se razvija informacijska tehnologija, a što bi trebalo biti zanimljivo onima koji namjeravaju graditi svoje karijere u IT-u, dakle, u koja znanja i iskustva treba ulagati više, a u koja manje. Kao što znate, IT je izuzetno dinamična disciplina i znanja imaju prilično kratko "vrijeme poluraspada", odnosno relevantnosti.

Dakle, bitno je ne biti predugo u zoni komfora, pažljivo pratiti razvoj informacijskih tehnologija i brzo se "prestrojiti". Slično vrijedi i za druge naučne i privredne oblasti. Svojim Bosancima i Hercegovcima poručujem da damo učenju i znanju najveći prioritet, da budemo poznati po svojoj stručnosti, radnoj etici i profesionalnom integritetu, bez obzira na to čime se bavimo. Mi to možemo, i nadam se da će svi koji mogu pomoći ostvarenju ovakvog, vrlo zahtjevnog i, naravno, dugoročnog cilja, to i napraviti.

NN: Šta je bio Vaš recept za uspjeh. Da li je važno biti istrajan, ili u cijelom tom procesu važi da "sreća prati hrabre"?

HRLE: Moj recept za uspjeh zvuči kao kliše, ali ja ne znam drugačije i ne mogu ponuditi ništa atraktivnije, a to je: kontinuirano učenje, zdrava ambicija za postizanje realnih ciljeva, spremnost prihvatanja promjene, pogotovo kada je to povezano sa izlaskom iz zone komfora, pomoć drugima, tolerancija, respekt i podrška razlikama (u svim pogledima). I naravno, određena doza sreće.

Objava Namik Hrle nosilac 77 patenata: Dajmo učenju i znanju prioritet pojavila se prvi puta na PressMedia.

Godine 2015, Dejvid Houl je pretraživao regionalni park Meriboro u blizini Melburna. Naoružan detektorom metala, pronašao je nešto izvanredno – vrlo težak, crvenkast kamen u žutoj glini.

Odnio je kamen kući i pokušao da ga razbije, siguran da se unutra nalazi grumen zlata – uostalom, Meriboro je u regionu Goldfilds, gdje je australijska zlatna groznica bila na vrhuncu u 19. vijeku.

Da bi otvorio kamen, Houl je pokušao sa testerom za kamen, brusilicom, bušilicom, a čak je o potopio kamen u kiselinu. Međutim, ni teški kovani čekić nije mogao da napravi nikakvu naprslinu. Razlog je to što je, kako je saznao godinama kasnije, pokušavao da razbije meteorit.

“Izgledao je isklesano, sa ulegnućima. Taj oblik se dobije prilikom prolaska kroz atmosferu, spolja se topi i atmosfera ga oblikuje“, rekao je geolog Dermot Henri iz Melburnskog muzeja.

Iako nije mogao da razbije “kamen“, Houl je bio radoznao i odnio ga je u muzej radi identifikacije. Henri je vidio mnogo kamenja za koje su ljudi mislili da se radi o meteoritima. Zapravo, poslije 37 godina rada u muzeju i ispitivanja više hiljada uzoraka, Henri kaže da se ispostavilo da su samo dva od donesenih bili pravi meteoriti. Ovaj je bio jedan od ta dva.

“Da ugledate takav zemaljski kamen i podignete ga, ne bi trebalo da je toliko težak“, dodaje geolog Bil Birč.

Istraživači su objavili rad o 4,6 milijardi godina starom meteoritu, nazvanom “Meriboro“ po gradiću u čijoj blizini je pronađen.

Težak je čak 17 kilograma, a nakon što je dijamantskom testerom odsečen mali komad – istraživači su okrili da u sastavu ima veliku količinu gvožđa, što ga čini običnim hondritom H5. Pošto je otvoren, mogle su se vidjeti i malene kristalizovane kapljice metalnih minerala, takozvane hondrule. Meteoriti obezbjeđuju najjeftiniji oblik istraživanja svemira. Transportuju nas unazad kroz vrijeme, obezbjeđujući svjedočanstva o starosti, formiranju i hemiji solarnog sistema, uključujući Zemlju, kaže Henri.

Neki omogućavaju pogled na duboku unutrašnjost naše planete. U nekim meteoritima se nalazi “zvjezdana prašina“ starija od našeg solarnog sistema, što nam pokazuje kako se zvijezde formiraju i evoluiraju stvarajući elemente periodnog sistema. Drugi rijetki meteoriti sadrže organske molekule kao što su animokiseline, gradivni blokovi života.

Iako još ne znaju odakle je meteorit stigao i koliko je dugo na Zemlji, istraživači imaju neke ideje. Naš solarni sistem je nekad bio vrtložna gomila prašine i hondritskih stijena. Gravitacija je spojila mnogo tog materijala u planete, ali su ostaci uglavnom završili u ogromnom asteroidnom pojasu.

Ovaj meteorit najvjerovatnije dolazi iz asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera, a izbačen je usljed sudara asteroida i jednog dana je udario u Zemlju, kaže Henri. Metoda radioaktivnog ugljenika sugeriše da je na Zemlji između 100 i 1.000 godina, a u periodu 1889-1951 primijećeno je više meteora, što bi moglo odgovarati vremenu dolaska ovog meteorita na našu planetu.

Istraživači kažu da je “Meriboro“ mnogo ređa pojava od zlata, zbog čega je mnogo značajniji za nauku. To je jedan od samo 17 meteorita registrovanih u australijskoj državi Viktorija i druga najveća hondritska masa, iza ogromnog primjerka od 55 kilograma otkrivenog 2003.

To je tek 17. meteorit otkriven u Viktoriji, dok su pronađene hiljade grumena sirovog zlata. Moglo bi se reći da njegovo otkriće ima astronomske razmjere.

“Meriboro“ nije prvi meteorit kome je trebalo više godina da stigne u muzej. Jednom svemirskom kamenu su bili potrebni 80 godina, dva vlasnika i uloga graničnika za vrata prije nego što je konačno otkriveno o čemu se radi.

Tako da ne bi bilo loše da provjerite da li u vašem dvorištu postoji naročito teško i nepopustljivo kamenje – možda imate metaforički rudnik zlata.

Objava Ludilo mozga! Godinama čuvao kamen nadajući se da je zlato, a bilo nešto mnogo vrednije (VIDEO) pojavila se prvi puta na PressMedia.

Članice Planinarskog društva “Energoinvest” i Stanice planinarskih vodiča Sarajevo Hasna Smječanin i Emira Hukić, popele su vrh Imja Tse na Himalajima, poznatiji pod imenom Island Peak na 6.189 m.n.v., okovan vječnim snijegom i ledom.

Bila je to međunarodna (regionalna) ekspedicija, a učestvovali su planinari i planinarke iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Ekspedicija je trajala ukupno 20 dana, uključujuću putovanje Sarajevo - Beograd, gdje su se bh. planinarke pridružile ostalim članovima te ekspedicije.

Hasna Smječanin u razgovoru za Fenu ističe da je za penjanje do vrha tih karakteristika potrebna dobra (kondiciona i tehnička) priprema, važno je poznavati osnove penjanja i spuštanja (abzajl), a veoma bitna je i aklimatizacija (postepeno prilagođavanje životu u novom okruženju, na promjene u okolini).

Preporučuje i iskustvo penjanja vrhova sa višom nadmorskom visinom, radi sagledavanja vlastitih mogućnosti. Mada, kako kaže, svaki put može biti drugačije. Tako savjetuju penjanje minimalno Mont Blana ili nekog od sličnih alpskih vrhova, prije odlaska na Island Peak. Dodaje da to i nije neophodno za one sa iskustvom penjanja 'ozbiljnijih' vrhova na bh. planinama u zimskim uslovima poput npr. Prenja.

- Moja lična preporuka je, izaći na vrhove više od 3.000, 4.000, 5.000, pa onda više od 6.000 metara te nastaviti niz. Nije dobro ništa preskakati. Da bi penjali vrh, viši od 6.000 metara, potrebne su ozbiljnije pripreme - naglasila je, sumirajući za Fenu utiske sa tog uspona.

Za Hasnu i Emiru penjanje vrha na 6.189 m n/v bilo je iznenađenje, ljepotom ali i težinom. Bio je to teži vrh nego su očekivale. Reći će da je bilo naporno, ali i da vrijedi uloženi trud. Prisjećajući se uspona na Island Peak Smječanin navodi i to da je za svaku ekspediciju, pa tako i za njih, završni dio najteži ali i najljepši i najuzbudljiviji.

- U baznom kampu smo proveli dva dana i krenuli na tzv. završni uspon tj. penjanje samog vrha planine Island Peak. U kampu je sve prilično dobro organizovano. Spavamo u malim šatorima, po dvoje. Imali smo jedan veliki zajednički šator, sa stolovima i stolicama. Tu smo imali obroke i družili se. U noći temperatura prilično opadne. U baznom kampu smo malo vježbali žimaranje (penjanje uz uže sa spravom) i abzajl (spuštanje užetom) - priča Smječanin.

Bili su, kaže, velika grupa. Na vrh ih je krenulo 13, od ukupno 16 planinara/ki, i svi su se sretno ispenjali. Krenuli su nešto poslije 23 sata 31. oktobra, a na vrhu prva grupa je bila 1. novembra oko devet sati i 30 minuta i sve su bile žene.

Glavni vodič tog uspona bio je Sherpa Agami, zanimljiv i skroman čovjek, osoba s bogatim iskustvom penjača. Sa grupom, u kojoj su bile članice sarajevskog PSD Energoinvest Hasna Smječanin i Emira Hukić, je bio od slijetanja u glavni grad Nepala - Kathmandu. Hasna, za Sherpu Agamiju, kaže da im je svima bio poseban. Pomagao im je u svemu. Inače, pripadnici naroda Sherpa suradnici su penjačima, bez pomoći tih divnih ljudi ne mogu se penjati tako veliki vrhovi.

- Sherpa Agami je nevjerovatna osoba. Bio je sa nama od slijetanja u Kathmandu, pratio nas na treninzima, pomagao u svemu pa čak u prtljagu i serviranju hrane. Tih je i nenametljiv, kad ga nešto upitate odgovara s osmjehom. Na završnom usponu je drugačiji, nekako odlučniji, ali reklo bi se još nagodniji. Ništa ne prepušta slučaju - kazala je.

Hasna pojašnjava da je vrh, koji su penjali, uzak. Ranijih godina su tu mogle stajati tri do četiri osobe maksimalno, tako da se završni greben morao preći, izaći na vrh i vratiti se da bi pristupila naredna grupa penjača jer se nema gdje mimoići.

- Ove godine priroda je učinila čudo. Uslijed vjetrova i snijega, završni dio je bio dosta širi. Nas je 18 stajalo na vrhu i bilo je mjesta još za deset ljudi najmanje. Koliko je gore lijepo stajati i gledati, toliko se nije dobro zadržavati - pojasnila je Smječanin.

Kako ističe, s vrha su vidjeli Makalu, Nuptse, te Ama Dablam što na nepalskom jeziku znači "Majčina ogrlica" jer izgledom podsjeća na majku koja pružajući ruke sa strane štiti dijete u naručju.

- Mogu reći da smo, Emira i ja, očekivale i bile spremne i na tehnički teže uslove. Kondiciono, snagom i izdržljivosti, uspon je bio teži nego smo očekivale. Bile smo prilično dobre u penjanju na vrh, to mogu potvrditi ostali učesnici. Imali smo jako dobre uslove na usponu. Naporno je, ali je vrijedilo. Kad hodate završnim grebenom, imate osjećaj da letite i osjećaj sreće dominira – naglasila je.

Za Kathmandu, glavni grad države Nepal sa skoro milion stanovnika, Smječanin kaže da je prilično dinamičan, pun boja, mirisa ali je i jako zagađen. Priroda Nepala je izdašna, ali donekle i okrutna.

- Predjeli kojima smo prolazili imaju dosta litica, prilično je bujično i trusno područje. Tako smo se od Kathmandua do Manthalija vozili skoro osam sati, umjesto četiri sata jer su mjesec dana ranije bile poplave. Iz Manhtalija smo letjeli malim avionom za Luklu, a tamošnji aerodrom se zove Tenzing-Hilari, po prvim penjačima Mount Everesta, najveće planine na svijetu, koja se nalazi u tom gorju - priča Smječanin. Poslije Lukle kreće pješačenje. Isti dan pješače do Pakdinga, ulaze u Nacionalni park Sagarmata. Nakon noćenja u Pakdingu, idu put Namče Bazara a priroda je u tim nižim predjelima izdašna. Pojašnjava da, nakon aerodroma u Lukli, više nema motornih vozila, osim helikoptera za spašavanje na određenim tačkama planine. U takvim uvjetima, transport hrane i roba u više predjele prebacuje se na leđima jakova (krupne životinje), konja i Sherpi (narod koji živi u tim područjima).

- Put do Namče Bazara, mjesta koje predstavlja ulaz u planinu, ozidan je u kamenu, s mnoštvom visećih mostova. Ono što su Šamoni i Cermat u Alpama, to je Namče Bazar u Himalajima. Turisti, planinari i penjači dolaze iz cijelog svijeta - naglašava. Hasna pojašnjava da od te destinacije počinje njihovo privikavanje na veće nadmorske visine tj. postepeno privikavanje organizma na manji nivo kisika, a da pri tome funkcioniše bez problema.

- Sa visine od 4.000 metara, prvi put u životu ugledasmo Mount Everest, najveći vrh na svijetu. Tu su još Nupce, Loce i Ama Dablam, prelijepi i opasni planinarski vrhovi koji mame penjače - naglašava u razgovoru za Fenu, a za potrebe teksta ustupila je i fotografije sa tog uspona.

Hasna Smječanin i Emira Hukić iskusni su vodiči u PSD 'Energoinvest', imaju vještine, sposobnosti i znanje neophodno za kretanje u planinama. Bogato je njihovo iskustvo sa brojnih planinskih vrhova zimi, u BiH ali i onih u regiji, a popeli su i alpske vrhove Mont Blan i Grossglockner. Sve to im je bilo korisno iskustvo za uspon na Himalaje.

Objava Hasna Smječanin i Emira Hukić na Himalajima: Bilo je naporno, ali vrijedi pojavila se prvi puta na PressMedia.

Banjalučanin Namik Hrle, potpredsjednik razvoja u IBM-ovom odjelu za softver i direktor razvojne laboratorije u Njemačkoj, koji je nosilac 77 patenata, dolazi u Sarajevo na 4. Futures Leaders Summit (FLS) u organizaciji Fondacije budućnosti u BiH (BH Futures Foundation), koji će početi 13. decembra.

On će biti jedan od oko 20 svjetskih lidera u nauci, porijeklom iz BiH, koji će na ovom samitu prenijeti znanje studentima.

Ovogodišnja tema Futures Leaders Summita je "Iz BiH u svijet: Liderstvo u istraživanju, tehnologiji i preduzetništvu", a samit je u potpunosti posvećen studentima, gdje će njih 200 iz cijele BiH, potpuno besplatno, imati priliku da uče od najboljih.

Na ceremoniji otvaranja FLS-a, između ostalih, obratiće se i Hrle, koji je u intervjuu za "Nezavisne" ispričao kakvi su bili njegovi počeci, gdje je i šta radio dok svoju karijeru nije krunisao ulogom direktora u jednoj od najvećih tehnoloških firmi na svijetu.

NN: Rođeni ste Banjalučanin. Kada i zašto ste se odlučili da napustite rodni grad i koja je bila Vaša prva adresa u svijetu? Gdje ste studirali, usavršili svoje znanje, te kojim poslovima ste se bavili i na kojim destinacijama

HRLE: Da, rođen sam u Banjaluci, u dijelu grada koji se zove Mala čaršija, na Mejdanu. Pohađao sam osnovnu školu "Kasim Hadžić" i banjalučku Gimnaziju, matematičko odjeljenje. Kako sam htio studirati matematiku, nije bilo izbora nego napustiti svoj rodni grad, odnosno svoje roditelje, brata, mnogobrojne drage rođake i prijatelje. Otišao sam u Zagreb, gdje sam diplomirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu. Radio sam u nekoliko zagrebačkih firmi, u računskim centrima, kao programer, sistemski inženjer i projektant. Krajem osamdesetih sam sa suprugom i kćerkom odselio u Australiju, u Sidnej, gdje sam razvijao sistemski software za IBM-ove velike računare (mainframe), konkretno, monitor performansi IBM-ove baze podataka Db2.

Počeo sam kao programer, ali vrlo brzo sam postao glavni arhitekta tog projekta. Nakon šest-sedam godina provedenih u Australiji, a tokom kojih sam često boravio u Americi i Njemačkoj, odselili smo se u Njemačku, jer sam dobio ponudu da radim u timu koji je razvijao IBM-ovu platformu za podršku SAP poslovnih aplikacija (SAP je velika njemačka softverska firma). U Njemačkoj živim i radim i danas, a u međuvremenu sam radio na nekoliko IBM-ovih razvojnih projekata koje sam ja inicirao, uglavnom kao glavni arhitekta i vođa projekta.

NN: Jasno je da su Vas poslovni uspjesi doveli do pozicija u IBM-u, no, kako izgleda Vaš radni dan, šta radi potpredsjednik razvoja na odjelu za softver?

HRLE: Uvijek sam se bavio razvojem softvera za velike poslovne sisteme, dakle, organizacije kao što su banke, osiguravajuća društva, trgovački lanci, velike industrijske korporacije, prema tome, tipični IBM-ovi klijenti.

Ovo je važno napomenuti jer potrebe ovih klijenata diktiraju vrlo visoke kriterijume i kvalitete, ali i inovativnosti produkata za čiji razvoj sam zadužen. Naime, ovim kompanijama je softver koji koriste važan izvor konkurentnosti na tržištu, tako da nema mjesta kompromisima. Od mene se očekuje da prepoznam mogućnosti unapređenja poslovanja naših klijenata i transformišem te mogućnosti u konkretna rješenja, koristeći IT (informacijske tehnologije).

Dakle, od identifikacije poslovnih procesa koji se mogu optimizovati ili redefinisati uz pomoć IT-a, dizajna i arhitekture novih IT produkata, te supervizije i konsultacije razvojnih timova koji te nove produkte donose na tržište. Moje obaveze uključuju i sastavljanje razvojnih timova, identifikaciju i asistenciju (mentorstvo) mladim talentima, stvaranje uslova i pružanje podrške njihovim karijerama.

NN: Nosilac ste 77 patenata. Možete li nabrojati neke od njih i dati kratka objašnjenja Šta ste sve osmislili i šta je tek u procesu razvoja, odnosno nastanka

HRLE: Meni je predstavljalo zadovoljstvo raditi na svakom od novih, inovativnih rješenja, bez obzira na to da li su im dodijeljena patentna prava. Naravno, ako se neka rješenja prepoznaju kao vrijedna patentiranja, onda je to potvrda originalnosti, pa se tom zadovoljstvu u procesu inovacije još doda i osjećaj autorstva.

Pretpostavljam da mnogi koji se bave autorskim zanimanjima, bez obzira na područje rada, imaju takav osjećaj. Ako moram izdvojiti neke od patenata, onda bi to bili oni koji su dali rezultat u značajnim poslovnim i finansijskim uspjesima za IBM, kao što su: industrial-scale hybrid transactional/analytics processing, serverless consistent backup, adaptive query optimization... Bojim se da bi mi trebalo puno vremena i pisanog teksta da predstavim ove patente, a ako je neko zainteresovan, može ih potražiti u nekom od dostupnih patentnih registara.

Trenutno radim na procesima implementacije umjetne inteligencije u velikim poslovnim sistemima, što je jako plodno područje za inovaciju, a onda i za patente.

NN: Koja tema će biti u Vašem fokusu na FLS-u, te koju poruku želite poslati studentima, kolegama, pa i bh. građanima koji se nadaju boljoj budućnosti?

HRLE: Na FLS-u ću podijeliti svoja mišljenja o pravcima u kojima se razvija informacijska tehnologija, a što bi trebalo biti zanimljivo onima koji namjeravaju graditi svoje karijere u IT-u, dakle, u koja znanja i iskustva treba ulagati više, a u koja manje. Kao što znate, IT je izuzetno dinamična disciplina i znanja imaju prilično kratko "vrijeme poluraspada", odnosno relevantnosti.

Dakle, bitno je ne biti predugo u zoni komfora, pažljivo pratiti razvoj informacijskih tehnologija i brzo se "prestrojiti". Slično vrijedi i za druge naučne i privredne oblasti. Svojim Bosancima i Hercegovcima poručujem da damo učenju i znanju najveći prioritet, da budemo poznati po svojoj stručnosti, radnoj etici i profesionalnom integritetu, bez obzira na to čime se bavimo. Mi to možemo, i nadam se da će svi koji mogu pomoći ostvarenju ovakvog, vrlo zahtjevnog i, naravno, dugoročnog cilja, to i napraviti.

NN: Šta je bio Vaš recept za uspjeh. Da li je važno biti istrajan, ili u cijelom tom procesu važi da "sreća prati hrabre"?

HRLE: Moj recept za uspjeh zvuči kao kliše, ali ja ne znam drugačije i ne mogu ponuditi ništa atraktivnije, a to je: kontinuirano učenje, zdrava ambicija za postizanje realnih ciljeva, spremnost prihvatanja promjene, pogotovo kada je to povezano sa izlaskom iz zone komfora, pomoć drugima, tolerancija, respekt i podrška razlikama (u svim pogledima). I naravno, određena doza sreće.

Objava Namik Hrle nosilac 77 patenata: Dajmo učenju i znanju prioritet pojavila se prvi puta na PressMedia.

Godine 2015, Dejvid Houl je pretraživao regionalni park Meriboro u blizini Melburna. Naoružan detektorom metala, pronašao je nešto izvanredno – vrlo težak, crvenkast kamen u žutoj glini.

Odnio je kamen kući i pokušao da ga razbije, siguran da se unutra nalazi grumen zlata – uostalom, Meriboro je u regionu Goldfilds, gdje je australijska zlatna groznica bila na vrhuncu u 19. vijeku.

Da bi otvorio kamen, Houl je pokušao sa testerom za kamen, brusilicom, bušilicom, a čak je o potopio kamen u kiselinu. Međutim, ni teški kovani čekić nije mogao da napravi nikakvu naprslinu. Razlog je to što je, kako je saznao godinama kasnije, pokušavao da razbije meteorit.

“Izgledao je isklesano, sa ulegnućima. Taj oblik se dobije prilikom prolaska kroz atmosferu, spolja se topi i atmosfera ga oblikuje“, rekao je geolog Dermot Henri iz Melburnskog muzeja.

Iako nije mogao da razbije “kamen“, Houl je bio radoznao i odnio ga je u muzej radi identifikacije. Henri je vidio mnogo kamenja za koje su ljudi mislili da se radi o meteoritima. Zapravo, poslije 37 godina rada u muzeju i ispitivanja više hiljada uzoraka, Henri kaže da se ispostavilo da su samo dva od donesenih bili pravi meteoriti. Ovaj je bio jedan od ta dva.

“Da ugledate takav zemaljski kamen i podignete ga, ne bi trebalo da je toliko težak“, dodaje geolog Bil Birč.

Istraživači su objavili rad o 4,6 milijardi godina starom meteoritu, nazvanom “Meriboro“ po gradiću u čijoj blizini je pronađen.

Težak je čak 17 kilograma, a nakon što je dijamantskom testerom odsečen mali komad – istraživači su okrili da u sastavu ima veliku količinu gvožđa, što ga čini običnim hondritom H5. Pošto je otvoren, mogle su se vidjeti i malene kristalizovane kapljice metalnih minerala, takozvane hondrule. Meteoriti obezbjeđuju najjeftiniji oblik istraživanja svemira. Transportuju nas unazad kroz vrijeme, obezbjeđujući svjedočanstva o starosti, formiranju i hemiji solarnog sistema, uključujući Zemlju, kaže Henri.

Neki omogućavaju pogled na duboku unutrašnjost naše planete. U nekim meteoritima se nalazi “zvjezdana prašina“ starija od našeg solarnog sistema, što nam pokazuje kako se zvijezde formiraju i evoluiraju stvarajući elemente periodnog sistema. Drugi rijetki meteoriti sadrže organske molekule kao što su animokiseline, gradivni blokovi života.

Iako još ne znaju odakle je meteorit stigao i koliko je dugo na Zemlji, istraživači imaju neke ideje. Naš solarni sistem je nekad bio vrtložna gomila prašine i hondritskih stijena. Gravitacija je spojila mnogo tog materijala u planete, ali su ostaci uglavnom završili u ogromnom asteroidnom pojasu.

Ovaj meteorit najvjerovatnije dolazi iz asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera, a izbačen je usljed sudara asteroida i jednog dana je udario u Zemlju, kaže Henri. Metoda radioaktivnog ugljenika sugeriše da je na Zemlji između 100 i 1.000 godina, a u periodu 1889-1951 primijećeno je više meteora, što bi moglo odgovarati vremenu dolaska ovog meteorita na našu planetu.

Istraživači kažu da je “Meriboro“ mnogo ređa pojava od zlata, zbog čega je mnogo značajniji za nauku. To je jedan od samo 17 meteorita registrovanih u australijskoj državi Viktorija i druga najveća hondritska masa, iza ogromnog primjerka od 55 kilograma otkrivenog 2003.

To je tek 17. meteorit otkriven u Viktoriji, dok su pronađene hiljade grumena sirovog zlata. Moglo bi se reći da njegovo otkriće ima astronomske razmjere.

“Meriboro“ nije prvi meteorit kome je trebalo više godina da stigne u muzej. Jednom svemirskom kamenu su bili potrebni 80 godina, dva vlasnika i uloga graničnika za vrata prije nego što je konačno otkriveno o čemu se radi.

Tako da ne bi bilo loše da provjerite da li u vašem dvorištu postoji naročito teško i nepopustljivo kamenje – možda imate metaforički rudnik zlata.

Objava Ludilo mozga! Godinama čuvao kamen nadajući se da je zlato, a bilo nešto mnogo vrednije (VIDEO) pojavila se prvi puta na PressMedia.

Članice Planinarskog društva “Energoinvest” i Stanice planinarskih vodiča Sarajevo Hasna Smječanin i Emira Hukić, popele su vrh Imja Tse na Himalajima, poznatiji pod imenom Island Peak na 6.189 m.n.v., okovan vječnim snijegom i ledom.

Bila je to međunarodna (regionalna) ekspedicija, a učestvovali su planinari i planinarke iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Ekspedicija je trajala ukupno 20 dana, uključujuću putovanje Sarajevo - Beograd, gdje su se bh. planinarke pridružile ostalim članovima te ekspedicije.

Hasna Smječanin u razgovoru za Fenu ističe da je za penjanje do vrha tih karakteristika potrebna dobra (kondiciona i tehnička) priprema, važno je poznavati osnove penjanja i spuštanja (abzajl), a veoma bitna je i aklimatizacija (postepeno prilagođavanje životu u novom okruženju, na promjene u okolini).

Preporučuje i iskustvo penjanja vrhova sa višom nadmorskom visinom, radi sagledavanja vlastitih mogućnosti. Mada, kako kaže, svaki put može biti drugačije. Tako savjetuju penjanje minimalno Mont Blana ili nekog od sličnih alpskih vrhova, prije odlaska na Island Peak. Dodaje da to i nije neophodno za one sa iskustvom penjanja 'ozbiljnijih' vrhova na bh. planinama u zimskim uslovima poput npr. Prenja.

- Moja lična preporuka je, izaći na vrhove više od 3.000, 4.000, 5.000, pa onda više od 6.000 metara te nastaviti niz. Nije dobro ništa preskakati. Da bi penjali vrh, viši od 6.000 metara, potrebne su ozbiljnije pripreme - naglasila je, sumirajući za Fenu utiske sa tog uspona.

Za Hasnu i Emiru penjanje vrha na 6.189 m n/v bilo je iznenađenje, ljepotom ali i težinom. Bio je to teži vrh nego su očekivale. Reći će da je bilo naporno, ali i da vrijedi uloženi trud. Prisjećajući se uspona na Island Peak Smječanin navodi i to da je za svaku ekspediciju, pa tako i za njih, završni dio najteži ali i najljepši i najuzbudljiviji.

- U baznom kampu smo proveli dva dana i krenuli na tzv. završni uspon tj. penjanje samog vrha planine Island Peak. U kampu je sve prilično dobro organizovano. Spavamo u malim šatorima, po dvoje. Imali smo jedan veliki zajednički šator, sa stolovima i stolicama. Tu smo imali obroke i družili se. U noći temperatura prilično opadne. U baznom kampu smo malo vježbali žimaranje (penjanje uz uže sa spravom) i abzajl (spuštanje užetom) - priča Smječanin.

Bili su, kaže, velika grupa. Na vrh ih je krenulo 13, od ukupno 16 planinara/ki, i svi su se sretno ispenjali. Krenuli su nešto poslije 23 sata 31. oktobra, a na vrhu prva grupa je bila 1. novembra oko devet sati i 30 minuta i sve su bile žene.

Glavni vodič tog uspona bio je Sherpa Agami, zanimljiv i skroman čovjek, osoba s bogatim iskustvom penjača. Sa grupom, u kojoj su bile članice sarajevskog PSD Energoinvest Hasna Smječanin i Emira Hukić, je bio od slijetanja u glavni grad Nepala - Kathmandu. Hasna, za Sherpu Agamiju, kaže da im je svima bio poseban. Pomagao im je u svemu. Inače, pripadnici naroda Sherpa suradnici su penjačima, bez pomoći tih divnih ljudi ne mogu se penjati tako veliki vrhovi.

- Sherpa Agami je nevjerovatna osoba. Bio je sa nama od slijetanja u Kathmandu, pratio nas na treninzima, pomagao u svemu pa čak u prtljagu i serviranju hrane. Tih je i nenametljiv, kad ga nešto upitate odgovara s osmjehom. Na završnom usponu je drugačiji, nekako odlučniji, ali reklo bi se još nagodniji. Ništa ne prepušta slučaju - kazala je.

Hasna pojašnjava da je vrh, koji su penjali, uzak. Ranijih godina su tu mogle stajati tri do četiri osobe maksimalno, tako da se završni greben morao preći, izaći na vrh i vratiti se da bi pristupila naredna grupa penjača jer se nema gdje mimoići.

- Ove godine priroda je učinila čudo. Uslijed vjetrova i snijega, završni dio je bio dosta širi. Nas je 18 stajalo na vrhu i bilo je mjesta još za deset ljudi najmanje. Koliko je gore lijepo stajati i gledati, toliko se nije dobro zadržavati - pojasnila je Smječanin.

Kako ističe, s vrha su vidjeli Makalu, Nuptse, te Ama Dablam što na nepalskom jeziku znači "Majčina ogrlica" jer izgledom podsjeća na majku koja pružajući ruke sa strane štiti dijete u naručju.

- Mogu reći da smo, Emira i ja, očekivale i bile spremne i na tehnički teže uslove. Kondiciono, snagom i izdržljivosti, uspon je bio teži nego smo očekivale. Bile smo prilično dobre u penjanju na vrh, to mogu potvrditi ostali učesnici. Imali smo jako dobre uslove na usponu. Naporno je, ali je vrijedilo. Kad hodate završnim grebenom, imate osjećaj da letite i osjećaj sreće dominira – naglasila je.

Za Kathmandu, glavni grad države Nepal sa skoro milion stanovnika, Smječanin kaže da je prilično dinamičan, pun boja, mirisa ali je i jako zagađen. Priroda Nepala je izdašna, ali donekle i okrutna.

- Predjeli kojima smo prolazili imaju dosta litica, prilično je bujično i trusno područje. Tako smo se od Kathmandua do Manthalija vozili skoro osam sati, umjesto četiri sata jer su mjesec dana ranije bile poplave. Iz Manhtalija smo letjeli malim avionom za Luklu, a tamošnji aerodrom se zove Tenzing-Hilari, po prvim penjačima Mount Everesta, najveće planine na svijetu, koja se nalazi u tom gorju - priča Smječanin. Poslije Lukle kreće pješačenje. Isti dan pješače do Pakdinga, ulaze u Nacionalni park Sagarmata. Nakon noćenja u Pakdingu, idu put Namče Bazara a priroda je u tim nižim predjelima izdašna. Pojašnjava da, nakon aerodroma u Lukli, više nema motornih vozila, osim helikoptera za spašavanje na određenim tačkama planine. U takvim uvjetima, transport hrane i roba u više predjele prebacuje se na leđima jakova (krupne životinje), konja i Sherpi (narod koji živi u tim područjima).

- Put do Namče Bazara, mjesta koje predstavlja ulaz u planinu, ozidan je u kamenu, s mnoštvom visećih mostova. Ono što su Šamoni i Cermat u Alpama, to je Namče Bazar u Himalajima. Turisti, planinari i penjači dolaze iz cijelog svijeta - naglašava. Hasna pojašnjava da od te destinacije počinje njihovo privikavanje na veće nadmorske visine tj. postepeno privikavanje organizma na manji nivo kisika, a da pri tome funkcioniše bez problema.

- Sa visine od 4.000 metara, prvi put u životu ugledasmo Mount Everest, najveći vrh na svijetu. Tu su još Nupce, Loce i Ama Dablam, prelijepi i opasni planinarski vrhovi koji mame penjače - naglašava u razgovoru za Fenu, a za potrebe teksta ustupila je i fotografije sa tog uspona.

Hasna Smječanin i Emira Hukić iskusni su vodiči u PSD 'Energoinvest', imaju vještine, sposobnosti i znanje neophodno za kretanje u planinama. Bogato je njihovo iskustvo sa brojnih planinskih vrhova zimi, u BiH ali i onih u regiji, a popeli su i alpske vrhove Mont Blan i Grossglockner. Sve to im je bilo korisno iskustvo za uspon na Himalaje.

Objava Hasna Smječanin i Emira Hukić na Himalajima: Bilo je naporno, ali vrijedi pojavila se prvi puta na PressMedia.