Tag: Arkan

Godine 2015, Dejvid Houl je pretraživao regionalni park Meriboro u blizini Melburna. Naoružan detektorom metala, pronašao je nešto izvanredno – vrlo težak, crvenkast kamen u žutoj glini.

Odnio je kamen kući i pokušao da ga razbije, siguran da se unutra nalazi grumen zlata – uostalom, Meriboro je u regionu Goldfilds, gdje je australijska zlatna groznica bila na vrhuncu u 19. vijeku.

Da bi otvorio kamen, Houl je pokušao sa testerom za kamen, brusilicom, bušilicom, a čak je o potopio kamen u kiselinu. Međutim, ni teški kovani čekić nije mogao da napravi nikakvu naprslinu. Razlog je to što je, kako je saznao godinama kasnije, pokušavao da razbije meteorit.

“Izgledao je isklesano, sa ulegnućima. Taj oblik se dobije prilikom prolaska kroz atmosferu, spolja se topi i atmosfera ga oblikuje“, rekao je geolog Dermot Henri iz Melburnskog muzeja.

Iako nije mogao da razbije “kamen“, Houl je bio radoznao i odnio ga je u muzej radi identifikacije. Henri je vidio mnogo kamenja za koje su ljudi mislili da se radi o meteoritima. Zapravo, poslije 37 godina rada u muzeju i ispitivanja više hiljada uzoraka, Henri kaže da se ispostavilo da su samo dva od donesenih bili pravi meteoriti. Ovaj je bio jedan od ta dva.

“Da ugledate takav zemaljski kamen i podignete ga, ne bi trebalo da je toliko težak“, dodaje geolog Bil Birč.

Istraživači su objavili rad o 4,6 milijardi godina starom meteoritu, nazvanom “Meriboro“ po gradiću u čijoj blizini je pronađen.

Težak je čak 17 kilograma, a nakon što je dijamantskom testerom odsečen mali komad – istraživači su okrili da u sastavu ima veliku količinu gvožđa, što ga čini običnim hondritom H5. Pošto je otvoren, mogle su se vidjeti i malene kristalizovane kapljice metalnih minerala, takozvane hondrule. Meteoriti obezbjeđuju najjeftiniji oblik istraživanja svemira. Transportuju nas unazad kroz vrijeme, obezbjeđujući svjedočanstva o starosti, formiranju i hemiji solarnog sistema, uključujući Zemlju, kaže Henri.

Neki omogućavaju pogled na duboku unutrašnjost naše planete. U nekim meteoritima se nalazi “zvjezdana prašina“ starija od našeg solarnog sistema, što nam pokazuje kako se zvijezde formiraju i evoluiraju stvarajući elemente periodnog sistema. Drugi rijetki meteoriti sadrže organske molekule kao što su animokiseline, gradivni blokovi života.

Iako još ne znaju odakle je meteorit stigao i koliko je dugo na Zemlji, istraživači imaju neke ideje. Naš solarni sistem je nekad bio vrtložna gomila prašine i hondritskih stijena. Gravitacija je spojila mnogo tog materijala u planete, ali su ostaci uglavnom završili u ogromnom asteroidnom pojasu.

Ovaj meteorit najvjerovatnije dolazi iz asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera, a izbačen je usljed sudara asteroida i jednog dana je udario u Zemlju, kaže Henri. Metoda radioaktivnog ugljenika sugeriše da je na Zemlji između 100 i 1.000 godina, a u periodu 1889-1951 primijećeno je više meteora, što bi moglo odgovarati vremenu dolaska ovog meteorita na našu planetu.

Istraživači kažu da je “Meriboro“ mnogo ređa pojava od zlata, zbog čega je mnogo značajniji za nauku. To je jedan od samo 17 meteorita registrovanih u australijskoj državi Viktorija i druga najveća hondritska masa, iza ogromnog primjerka od 55 kilograma otkrivenog 2003.

To je tek 17. meteorit otkriven u Viktoriji, dok su pronađene hiljade grumena sirovog zlata. Moglo bi se reći da njegovo otkriće ima astronomske razmjere.

“Meriboro“ nije prvi meteorit kome je trebalo više godina da stigne u muzej. Jednom svemirskom kamenu su bili potrebni 80 godina, dva vlasnika i uloga graničnika za vrata prije nego što je konačno otkriveno o čemu se radi.

Tako da ne bi bilo loše da provjerite da li u vašem dvorištu postoji naročito teško i nepopustljivo kamenje – možda imate metaforički rudnik zlata.

Objava Ludilo mozga! Godinama čuvao kamen nadajući se da je zlato, a bilo nešto mnogo vrednije (VIDEO) pojavila se prvi puta na PressMedia.

Članice Planinarskog društva “Energoinvest” i Stanice planinarskih vodiča Sarajevo Hasna Smječanin i Emira Hukić, popele su vrh Imja Tse na Himalajima, poznatiji pod imenom Island Peak na 6.189 m.n.v., okovan vječnim snijegom i ledom.

Bila je to međunarodna (regionalna) ekspedicija, a učestvovali su planinari i planinarke iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Ekspedicija je trajala ukupno 20 dana, uključujuću putovanje Sarajevo - Beograd, gdje su se bh. planinarke pridružile ostalim članovima te ekspedicije.

Hasna Smječanin u razgovoru za Fenu ističe da je za penjanje do vrha tih karakteristika potrebna dobra (kondiciona i tehnička) priprema, važno je poznavati osnove penjanja i spuštanja (abzajl), a veoma bitna je i aklimatizacija (postepeno prilagođavanje životu u novom okruženju, na promjene u okolini).

Preporučuje i iskustvo penjanja vrhova sa višom nadmorskom visinom, radi sagledavanja vlastitih mogućnosti. Mada, kako kaže, svaki put može biti drugačije. Tako savjetuju penjanje minimalno Mont Blana ili nekog od sličnih alpskih vrhova, prije odlaska na Island Peak. Dodaje da to i nije neophodno za one sa iskustvom penjanja 'ozbiljnijih' vrhova na bh. planinama u zimskim uslovima poput npr. Prenja.

- Moja lična preporuka je, izaći na vrhove više od 3.000, 4.000, 5.000, pa onda više od 6.000 metara te nastaviti niz. Nije dobro ništa preskakati. Da bi penjali vrh, viši od 6.000 metara, potrebne su ozbiljnije pripreme - naglasila je, sumirajući za Fenu utiske sa tog uspona.

Za Hasnu i Emiru penjanje vrha na 6.189 m n/v bilo je iznenađenje, ljepotom ali i težinom. Bio je to teži vrh nego su očekivale. Reći će da je bilo naporno, ali i da vrijedi uloženi trud. Prisjećajući se uspona na Island Peak Smječanin navodi i to da je za svaku ekspediciju, pa tako i za njih, završni dio najteži ali i najljepši i najuzbudljiviji.

- U baznom kampu smo proveli dva dana i krenuli na tzv. završni uspon tj. penjanje samog vrha planine Island Peak. U kampu je sve prilično dobro organizovano. Spavamo u malim šatorima, po dvoje. Imali smo jedan veliki zajednički šator, sa stolovima i stolicama. Tu smo imali obroke i družili se. U noći temperatura prilično opadne. U baznom kampu smo malo vježbali žimaranje (penjanje uz uže sa spravom) i abzajl (spuštanje užetom) - priča Smječanin.

Bili su, kaže, velika grupa. Na vrh ih je krenulo 13, od ukupno 16 planinara/ki, i svi su se sretno ispenjali. Krenuli su nešto poslije 23 sata 31. oktobra, a na vrhu prva grupa je bila 1. novembra oko devet sati i 30 minuta i sve su bile žene.

Glavni vodič tog uspona bio je Sherpa Agami, zanimljiv i skroman čovjek, osoba s bogatim iskustvom penjača. Sa grupom, u kojoj su bile članice sarajevskog PSD Energoinvest Hasna Smječanin i Emira Hukić, je bio od slijetanja u glavni grad Nepala - Kathmandu. Hasna, za Sherpu Agamiju, kaže da im je svima bio poseban. Pomagao im je u svemu. Inače, pripadnici naroda Sherpa suradnici su penjačima, bez pomoći tih divnih ljudi ne mogu se penjati tako veliki vrhovi.

- Sherpa Agami je nevjerovatna osoba. Bio je sa nama od slijetanja u Kathmandu, pratio nas na treninzima, pomagao u svemu pa čak u prtljagu i serviranju hrane. Tih je i nenametljiv, kad ga nešto upitate odgovara s osmjehom. Na završnom usponu je drugačiji, nekako odlučniji, ali reklo bi se još nagodniji. Ništa ne prepušta slučaju - kazala je.

Hasna pojašnjava da je vrh, koji su penjali, uzak. Ranijih godina su tu mogle stajati tri do četiri osobe maksimalno, tako da se završni greben morao preći, izaći na vrh i vratiti se da bi pristupila naredna grupa penjača jer se nema gdje mimoići.

- Ove godine priroda je učinila čudo. Uslijed vjetrova i snijega, završni dio je bio dosta širi. Nas je 18 stajalo na vrhu i bilo je mjesta još za deset ljudi najmanje. Koliko je gore lijepo stajati i gledati, toliko se nije dobro zadržavati - pojasnila je Smječanin.

Kako ističe, s vrha su vidjeli Makalu, Nuptse, te Ama Dablam što na nepalskom jeziku znači "Majčina ogrlica" jer izgledom podsjeća na majku koja pružajući ruke sa strane štiti dijete u naručju.

- Mogu reći da smo, Emira i ja, očekivale i bile spremne i na tehnički teže uslove. Kondiciono, snagom i izdržljivosti, uspon je bio teži nego smo očekivale. Bile smo prilično dobre u penjanju na vrh, to mogu potvrditi ostali učesnici. Imali smo jako dobre uslove na usponu. Naporno je, ali je vrijedilo. Kad hodate završnim grebenom, imate osjećaj da letite i osjećaj sreće dominira – naglasila je.

Za Kathmandu, glavni grad države Nepal sa skoro milion stanovnika, Smječanin kaže da je prilično dinamičan, pun boja, mirisa ali je i jako zagađen. Priroda Nepala je izdašna, ali donekle i okrutna.

- Predjeli kojima smo prolazili imaju dosta litica, prilično je bujično i trusno područje. Tako smo se od Kathmandua do Manthalija vozili skoro osam sati, umjesto četiri sata jer su mjesec dana ranije bile poplave. Iz Manhtalija smo letjeli malim avionom za Luklu, a tamošnji aerodrom se zove Tenzing-Hilari, po prvim penjačima Mount Everesta, najveće planine na svijetu, koja se nalazi u tom gorju - priča Smječanin. Poslije Lukle kreće pješačenje. Isti dan pješače do Pakdinga, ulaze u Nacionalni park Sagarmata. Nakon noćenja u Pakdingu, idu put Namče Bazara a priroda je u tim nižim predjelima izdašna. Pojašnjava da, nakon aerodroma u Lukli, više nema motornih vozila, osim helikoptera za spašavanje na određenim tačkama planine. U takvim uvjetima, transport hrane i roba u više predjele prebacuje se na leđima jakova (krupne životinje), konja i Sherpi (narod koji živi u tim područjima).

- Put do Namče Bazara, mjesta koje predstavlja ulaz u planinu, ozidan je u kamenu, s mnoštvom visećih mostova. Ono što su Šamoni i Cermat u Alpama, to je Namče Bazar u Himalajima. Turisti, planinari i penjači dolaze iz cijelog svijeta - naglašava. Hasna pojašnjava da od te destinacije počinje njihovo privikavanje na veće nadmorske visine tj. postepeno privikavanje organizma na manji nivo kisika, a da pri tome funkcioniše bez problema.

- Sa visine od 4.000 metara, prvi put u životu ugledasmo Mount Everest, najveći vrh na svijetu. Tu su još Nupce, Loce i Ama Dablam, prelijepi i opasni planinarski vrhovi koji mame penjače - naglašava u razgovoru za Fenu, a za potrebe teksta ustupila je i fotografije sa tog uspona.

Hasna Smječanin i Emira Hukić iskusni su vodiči u PSD 'Energoinvest', imaju vještine, sposobnosti i znanje neophodno za kretanje u planinama. Bogato je njihovo iskustvo sa brojnih planinskih vrhova zimi, u BiH ali i onih u regiji, a popeli su i alpske vrhove Mont Blan i Grossglockner. Sve to im je bilo korisno iskustvo za uspon na Himalaje.

Objava Hasna Smječanin i Emira Hukić na Himalajima: Bilo je naporno, ali vrijedi pojavila se prvi puta na PressMedia.

Davor Dujmović za mnoge je ostao nezaboravni Perhan iz filma Emira Kusturice "Dom za vješanje", a pamte se njegove role i u "Ocu na službenom putu" i TV serijalu "Top lista nadrealista". Bio je vanserijski glumački talent, smiješila mu se velika karijera, ali je sudbina htjela drugačije.

Sudbonosni susret

Davor Dujmović rođen je 20. septembra 1969. godine u Sarajevu. Nakon osnovne, upisao se u Muzičku školu u Sarajevu i svirao je klavir.

“Bili smo siromašni. Nisam imao instrument, ali je moja mama poznavala čistačicu u školi koja mi je noću otključavala učionicu i tu sam vježbao”, prisjećao se Dujmović.

Pričao je kako ga je asistent Emira Kusturice, Ćiro Mandić, vidio kada je pio sok s ocem u jednoj kafani kraj pijace Markale, gdje mu je otac radio. Pozvali su ga na audiciju za film “Otac na službenom putu”.

Susret s Kusturicom obilježit će njegov život.

Nakon ovog filma glumio je u “Strategiji švrake” (1987), a godinu kasnije snima "Dom za vješanje". Briljirao je u ulozi Perhana, poredili su ga s Dustinom Hoffmanom, Evropa ga je primijetila...

Pamte se njegovi skečevi u "Nadrealistima" s Brankom Đurićem Đurom “Džasmine, Džasmine, dira me Hakala“.

Početkom devedesetih Davor je ušao svijet droge. Pokušavao je da se liječi u nekoliko navrata, ali bezuspješno.

“Ono što donosi heroin ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U početku je bilo ‘ja sam mal’, pa sam radoznao’, ali radoznalost se u ovom slučaju plaća zavisnošću”, govorio je.

Kada je počeo rat iz Sarajeva je otišao u Beograd, kod rođaka, i tada je uspio da ostvari u još jednu ulogu u Kusturicinom filmu, “Underground”.

Izgubio grad

Poslije rata je u Banjoj Luci osnovao Fond za kulturu, a potom otišao u Sloveniju kod djevojke. Na pitanja o budućnosti odgovaro je da su komplikovana, jer je izgubio grad.

Slobodno vrijeme provodio je u prirodi s konjima, boreći se s velikom depresijom i alkoholom, uz riječi: “Čekam da se zemaljska kugla smiri”.

No to nije dočekao. U Sloveniji, u Novom Mestu je, nažalost, 31. maja 1999. godine, izvršio samoubistvo.

Objava Davor Dujmović: Perhan je živio samo 30 godina, njegovi demoni bili su jači pojavila se prvi puta na PressMedia.

Godine 2015, Dejvid Houl je pretraživao regionalni park Meriboro u blizini Melburna. Naoružan detektorom metala, pronašao je nešto izvanredno – vrlo težak, crvenkast kamen u žutoj glini.

Odnio je kamen kući i pokušao da ga razbije, siguran da se unutra nalazi grumen zlata – uostalom, Meriboro je u regionu Goldfilds, gdje je australijska zlatna groznica bila na vrhuncu u 19. vijeku.

Da bi otvorio kamen, Houl je pokušao sa testerom za kamen, brusilicom, bušilicom, a čak je o potopio kamen u kiselinu. Međutim, ni teški kovani čekić nije mogao da napravi nikakvu naprslinu. Razlog je to što je, kako je saznao godinama kasnije, pokušavao da razbije meteorit.

“Izgledao je isklesano, sa ulegnućima. Taj oblik se dobije prilikom prolaska kroz atmosferu, spolja se topi i atmosfera ga oblikuje“, rekao je geolog Dermot Henri iz Melburnskog muzeja.

Iako nije mogao da razbije “kamen“, Houl je bio radoznao i odnio ga je u muzej radi identifikacije. Henri je vidio mnogo kamenja za koje su ljudi mislili da se radi o meteoritima. Zapravo, poslije 37 godina rada u muzeju i ispitivanja više hiljada uzoraka, Henri kaže da se ispostavilo da su samo dva od donesenih bili pravi meteoriti. Ovaj je bio jedan od ta dva.

“Da ugledate takav zemaljski kamen i podignete ga, ne bi trebalo da je toliko težak“, dodaje geolog Bil Birč.

Istraživači su objavili rad o 4,6 milijardi godina starom meteoritu, nazvanom “Meriboro“ po gradiću u čijoj blizini je pronađen.

Težak je čak 17 kilograma, a nakon što je dijamantskom testerom odsečen mali komad – istraživači su okrili da u sastavu ima veliku količinu gvožđa, što ga čini običnim hondritom H5. Pošto je otvoren, mogle su se vidjeti i malene kristalizovane kapljice metalnih minerala, takozvane hondrule. Meteoriti obezbjeđuju najjeftiniji oblik istraživanja svemira. Transportuju nas unazad kroz vrijeme, obezbjeđujući svjedočanstva o starosti, formiranju i hemiji solarnog sistema, uključujući Zemlju, kaže Henri.

Neki omogućavaju pogled na duboku unutrašnjost naše planete. U nekim meteoritima se nalazi “zvjezdana prašina“ starija od našeg solarnog sistema, što nam pokazuje kako se zvijezde formiraju i evoluiraju stvarajući elemente periodnog sistema. Drugi rijetki meteoriti sadrže organske molekule kao što su animokiseline, gradivni blokovi života.

Iako još ne znaju odakle je meteorit stigao i koliko je dugo na Zemlji, istraživači imaju neke ideje. Naš solarni sistem je nekad bio vrtložna gomila prašine i hondritskih stijena. Gravitacija je spojila mnogo tog materijala u planete, ali su ostaci uglavnom završili u ogromnom asteroidnom pojasu.

Ovaj meteorit najvjerovatnije dolazi iz asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera, a izbačen je usljed sudara asteroida i jednog dana je udario u Zemlju, kaže Henri. Metoda radioaktivnog ugljenika sugeriše da je na Zemlji između 100 i 1.000 godina, a u periodu 1889-1951 primijećeno je više meteora, što bi moglo odgovarati vremenu dolaska ovog meteorita na našu planetu.

Istraživači kažu da je “Meriboro“ mnogo ređa pojava od zlata, zbog čega je mnogo značajniji za nauku. To je jedan od samo 17 meteorita registrovanih u australijskoj državi Viktorija i druga najveća hondritska masa, iza ogromnog primjerka od 55 kilograma otkrivenog 2003.

To je tek 17. meteorit otkriven u Viktoriji, dok su pronađene hiljade grumena sirovog zlata. Moglo bi se reći da njegovo otkriće ima astronomske razmjere.

“Meriboro“ nije prvi meteorit kome je trebalo više godina da stigne u muzej. Jednom svemirskom kamenu su bili potrebni 80 godina, dva vlasnika i uloga graničnika za vrata prije nego što je konačno otkriveno o čemu se radi.

Tako da ne bi bilo loše da provjerite da li u vašem dvorištu postoji naročito teško i nepopustljivo kamenje – možda imate metaforički rudnik zlata.

Objava Ludilo mozga! Godinama čuvao kamen nadajući se da je zlato, a bilo nešto mnogo vrednije (VIDEO) pojavila se prvi puta na PressMedia.

Članice Planinarskog društva “Energoinvest” i Stanice planinarskih vodiča Sarajevo Hasna Smječanin i Emira Hukić, popele su vrh Imja Tse na Himalajima, poznatiji pod imenom Island Peak na 6.189 m.n.v., okovan vječnim snijegom i ledom.

Bila je to međunarodna (regionalna) ekspedicija, a učestvovali su planinari i planinarke iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Ekspedicija je trajala ukupno 20 dana, uključujuću putovanje Sarajevo - Beograd, gdje su se bh. planinarke pridružile ostalim članovima te ekspedicije.

Hasna Smječanin u razgovoru za Fenu ističe da je za penjanje do vrha tih karakteristika potrebna dobra (kondiciona i tehnička) priprema, važno je poznavati osnove penjanja i spuštanja (abzajl), a veoma bitna je i aklimatizacija (postepeno prilagođavanje životu u novom okruženju, na promjene u okolini).

Preporučuje i iskustvo penjanja vrhova sa višom nadmorskom visinom, radi sagledavanja vlastitih mogućnosti. Mada, kako kaže, svaki put može biti drugačije. Tako savjetuju penjanje minimalno Mont Blana ili nekog od sličnih alpskih vrhova, prije odlaska na Island Peak. Dodaje da to i nije neophodno za one sa iskustvom penjanja 'ozbiljnijih' vrhova na bh. planinama u zimskim uslovima poput npr. Prenja.

- Moja lična preporuka je, izaći na vrhove više od 3.000, 4.000, 5.000, pa onda više od 6.000 metara te nastaviti niz. Nije dobro ništa preskakati. Da bi penjali vrh, viši od 6.000 metara, potrebne su ozbiljnije pripreme - naglasila je, sumirajući za Fenu utiske sa tog uspona.

Za Hasnu i Emiru penjanje vrha na 6.189 m n/v bilo je iznenađenje, ljepotom ali i težinom. Bio je to teži vrh nego su očekivale. Reći će da je bilo naporno, ali i da vrijedi uloženi trud. Prisjećajući se uspona na Island Peak Smječanin navodi i to da je za svaku ekspediciju, pa tako i za njih, završni dio najteži ali i najljepši i najuzbudljiviji.

- U baznom kampu smo proveli dva dana i krenuli na tzv. završni uspon tj. penjanje samog vrha planine Island Peak. U kampu je sve prilično dobro organizovano. Spavamo u malim šatorima, po dvoje. Imali smo jedan veliki zajednički šator, sa stolovima i stolicama. Tu smo imali obroke i družili se. U noći temperatura prilično opadne. U baznom kampu smo malo vježbali žimaranje (penjanje uz uže sa spravom) i abzajl (spuštanje užetom) - priča Smječanin.

Bili su, kaže, velika grupa. Na vrh ih je krenulo 13, od ukupno 16 planinara/ki, i svi su se sretno ispenjali. Krenuli su nešto poslije 23 sata 31. oktobra, a na vrhu prva grupa je bila 1. novembra oko devet sati i 30 minuta i sve su bile žene.

Glavni vodič tog uspona bio je Sherpa Agami, zanimljiv i skroman čovjek, osoba s bogatim iskustvom penjača. Sa grupom, u kojoj su bile članice sarajevskog PSD Energoinvest Hasna Smječanin i Emira Hukić, je bio od slijetanja u glavni grad Nepala - Kathmandu. Hasna, za Sherpu Agamiju, kaže da im je svima bio poseban. Pomagao im je u svemu. Inače, pripadnici naroda Sherpa suradnici su penjačima, bez pomoći tih divnih ljudi ne mogu se penjati tako veliki vrhovi.

- Sherpa Agami je nevjerovatna osoba. Bio je sa nama od slijetanja u Kathmandu, pratio nas na treninzima, pomagao u svemu pa čak u prtljagu i serviranju hrane. Tih je i nenametljiv, kad ga nešto upitate odgovara s osmjehom. Na završnom usponu je drugačiji, nekako odlučniji, ali reklo bi se još nagodniji. Ništa ne prepušta slučaju - kazala je.

Hasna pojašnjava da je vrh, koji su penjali, uzak. Ranijih godina su tu mogle stajati tri do četiri osobe maksimalno, tako da se završni greben morao preći, izaći na vrh i vratiti se da bi pristupila naredna grupa penjača jer se nema gdje mimoići.

- Ove godine priroda je učinila čudo. Uslijed vjetrova i snijega, završni dio je bio dosta širi. Nas je 18 stajalo na vrhu i bilo je mjesta još za deset ljudi najmanje. Koliko je gore lijepo stajati i gledati, toliko se nije dobro zadržavati - pojasnila je Smječanin.

Kako ističe, s vrha su vidjeli Makalu, Nuptse, te Ama Dablam što na nepalskom jeziku znači "Majčina ogrlica" jer izgledom podsjeća na majku koja pružajući ruke sa strane štiti dijete u naručju.

- Mogu reći da smo, Emira i ja, očekivale i bile spremne i na tehnički teže uslove. Kondiciono, snagom i izdržljivosti, uspon je bio teži nego smo očekivale. Bile smo prilično dobre u penjanju na vrh, to mogu potvrditi ostali učesnici. Imali smo jako dobre uslove na usponu. Naporno je, ali je vrijedilo. Kad hodate završnim grebenom, imate osjećaj da letite i osjećaj sreće dominira – naglasila je.

Za Kathmandu, glavni grad države Nepal sa skoro milion stanovnika, Smječanin kaže da je prilično dinamičan, pun boja, mirisa ali je i jako zagađen. Priroda Nepala je izdašna, ali donekle i okrutna.

- Predjeli kojima smo prolazili imaju dosta litica, prilično je bujično i trusno područje. Tako smo se od Kathmandua do Manthalija vozili skoro osam sati, umjesto četiri sata jer su mjesec dana ranije bile poplave. Iz Manhtalija smo letjeli malim avionom za Luklu, a tamošnji aerodrom se zove Tenzing-Hilari, po prvim penjačima Mount Everesta, najveće planine na svijetu, koja se nalazi u tom gorju - priča Smječanin. Poslije Lukle kreće pješačenje. Isti dan pješače do Pakdinga, ulaze u Nacionalni park Sagarmata. Nakon noćenja u Pakdingu, idu put Namče Bazara a priroda je u tim nižim predjelima izdašna. Pojašnjava da, nakon aerodroma u Lukli, više nema motornih vozila, osim helikoptera za spašavanje na određenim tačkama planine. U takvim uvjetima, transport hrane i roba u više predjele prebacuje se na leđima jakova (krupne životinje), konja i Sherpi (narod koji živi u tim područjima).

- Put do Namče Bazara, mjesta koje predstavlja ulaz u planinu, ozidan je u kamenu, s mnoštvom visećih mostova. Ono što su Šamoni i Cermat u Alpama, to je Namče Bazar u Himalajima. Turisti, planinari i penjači dolaze iz cijelog svijeta - naglašava. Hasna pojašnjava da od te destinacije počinje njihovo privikavanje na veće nadmorske visine tj. postepeno privikavanje organizma na manji nivo kisika, a da pri tome funkcioniše bez problema.

- Sa visine od 4.000 metara, prvi put u životu ugledasmo Mount Everest, najveći vrh na svijetu. Tu su još Nupce, Loce i Ama Dablam, prelijepi i opasni planinarski vrhovi koji mame penjače - naglašava u razgovoru za Fenu, a za potrebe teksta ustupila je i fotografije sa tog uspona.

Hasna Smječanin i Emira Hukić iskusni su vodiči u PSD 'Energoinvest', imaju vještine, sposobnosti i znanje neophodno za kretanje u planinama. Bogato je njihovo iskustvo sa brojnih planinskih vrhova zimi, u BiH ali i onih u regiji, a popeli su i alpske vrhove Mont Blan i Grossglockner. Sve to im je bilo korisno iskustvo za uspon na Himalaje.

Objava Hasna Smječanin i Emira Hukić na Himalajima: Bilo je naporno, ali vrijedi pojavila se prvi puta na PressMedia.

Davor Dujmović za mnoge je ostao nezaboravni Perhan iz filma Emira Kusturice "Dom za vješanje", a pamte se njegove role i u "Ocu na službenom putu" i TV serijalu "Top lista nadrealista". Bio je vanserijski glumački talent, smiješila mu se velika karijera, ali je sudbina htjela drugačije.

Sudbonosni susret

Davor Dujmović rođen je 20. septembra 1969. godine u Sarajevu. Nakon osnovne, upisao se u Muzičku školu u Sarajevu i svirao je klavir.

“Bili smo siromašni. Nisam imao instrument, ali je moja mama poznavala čistačicu u školi koja mi je noću otključavala učionicu i tu sam vježbao”, prisjećao se Dujmović.

Pričao je kako ga je asistent Emira Kusturice, Ćiro Mandić, vidio kada je pio sok s ocem u jednoj kafani kraj pijace Markale, gdje mu je otac radio. Pozvali su ga na audiciju za film “Otac na službenom putu”.

Susret s Kusturicom obilježit će njegov život.

Nakon ovog filma glumio je u “Strategiji švrake” (1987), a godinu kasnije snima "Dom za vješanje". Briljirao je u ulozi Perhana, poredili su ga s Dustinom Hoffmanom, Evropa ga je primijetila...

Pamte se njegovi skečevi u "Nadrealistima" s Brankom Đurićem Đurom “Džasmine, Džasmine, dira me Hakala“.

Početkom devedesetih Davor je ušao svijet droge. Pokušavao je da se liječi u nekoliko navrata, ali bezuspješno.

“Ono što donosi heroin ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U početku je bilo ‘ja sam mal’, pa sam radoznao’, ali radoznalost se u ovom slučaju plaća zavisnošću”, govorio je.

Kada je počeo rat iz Sarajeva je otišao u Beograd, kod rođaka, i tada je uspio da ostvari u još jednu ulogu u Kusturicinom filmu, “Underground”.

Izgubio grad

Poslije rata je u Banjoj Luci osnovao Fond za kulturu, a potom otišao u Sloveniju kod djevojke. Na pitanja o budućnosti odgovaro je da su komplikovana, jer je izgubio grad.

Slobodno vrijeme provodio je u prirodi s konjima, boreći se s velikom depresijom i alkoholom, uz riječi: “Čekam da se zemaljska kugla smiri”.

No to nije dočekao. U Sloveniji, u Novom Mestu je, nažalost, 31. maja 1999. godine, izvršio samoubistvo.

Objava Davor Dujmović: Perhan je živio samo 30 godina, njegovi demoni bili su jači pojavila se prvi puta na PressMedia.