Subscribe
- Never miss a story with notifications
- Gain full access to our premium content
- Browse free from up to 5 devices at once
Must read
Iako je meni vrijeme apstraktan pojam otkako znam za sebe, zato i često kasnim i ne znam koji je dan ili datum, do nekih stvari kao što su ginekološki ili dentalni godišnji pregledi držim gotovo u sekundu. Otkako sam punoljetna držim do svog intimnog zdravlja i manje-više sam tu jako odgovorna. Papa test jednom godišnje, uredan uvijek, i tako godinama sve dok eto, odjednom nije bio, piše Živim.hr.
Bila sam u dugogodišnjoj vezi, mlada, zaljubljena van svake mjere i jednako tako i vjerna, ali stigao je loš Papa nalaz. Ništa strašno, rješivo kurom antibiotika, ali kako sad i odakle?
Tada, zelena od niti 24 godine, smrtno zaljubljena i, barem u svojoj glavi, u vezi s osobom s kojom ću imati djecu, obitelj i budućnost do kraja života ni pomislila nisam da nalaz nije moja greška. Kako se nije radilo o isključivo spolno prenosivoj bolesti (ureaplazma) bez imalo sumnje u njega posumnjala sam u materijale koje nosim na treningu, razne fitness centre i njihove sanitarne čvorove, vlastitu higijenu i slično. Ni u jednom mojem scenariju nije bila mogućnost da mi je to netko donio i da imam rogove kakvih nema ni kod najtrofejnijih lovaca.
Je li mi trebala ta lekcija u životu?
Obavila sam svoj antibiotik, idući je nalaz bio uredan, veza se nastavila dalje još nekoliko mjeseci kad je, gle čuda, došla i javna dojava da sam prevarena. Ne pišem ovo zbog toga, jer nisam ni prva, a bome ni zadnja koja je tako bila povrijeđena nego pišem zbog nečega što mi je nehotice, a vjerojatno i u tom beskrajnom povjerenju koje sam prema njemu imala, promaknulo.
Mama mi je već tada, čim je došao loš nalaz htjela sugerirati da to baš i nije normalno i da provjerim što i kako. Tek mjesecima kasnije mi je iskočilo da me upozoravala i da je, da sam ju čula, mogla spriječiti katastrofu koja se dogodila oko pola godine kasnije. Znala je. Nije bila balava ko ja, imala je i svojih rogovlja, kao i loših nalaza, i znala je da me netko vuče za nos. Ali, nije uspjela doprijeti do mene i pustila me da se zaletim u zid. Teškog srca, kako mi je rekla i vjerujem joj, pustila je da se opečem jer je jednako tako znala (i tu je vjerojatno isto bila u pravu) da bi ta veza nakon još godine dvije meni dosadila.
Na kraju je ispalo najbolje za mene, ali ne mogu se ne zapitati da kako bi bilo da sam je tad čula Kako bi mi zazvonilo tad da mi vlastita mater u lice kaže: „E, Ana, ovaj je*e okolo.“
Vrlo vjerojatno bih se zaklala s njom i prekinula sve odnose, te na koncu imala isti finale spomenute veze jer taj nikad ništa nije priznao iako su svi sve znali, od mog ginekologa, prijatelja do medija. Je li mi trebala ta lekcija u životu? Vrlo vjerojatno.
Jesam li zbog toga nepovjerljivija prema gotovo svima Sasvim sigurno, ali ne muči me toliko ni povrijeđen ego ni reputacija ni tračevi ni sve što se kasnije zbilo. Ono što mi je uvijek bilo, a i bit će, neoprostivo je kad mi se netko umiješa u moje psihofizičko zdravlje. A ta veza je, pogotovo pred kraj, to napravila.
Jesam li donekle i ja to dopustila Možda, ali tad nisam znala bolje i samo sam vjerovala svemu što govori i piše. Spustila sam sve svoje obrane i zidove i osjećala se sigurno kako nikad prije ni kasnije nisam jer to je to, to je čovjek s kojim želim bore, sijede, umjetne kukove i unuke. Ništa me tad od toga nije moglo odbiti, čak i onda kad sam i sama krenula sumnjati u nevjeru, rekla sam mu u lice da mi samo prizna i da ćemo riješiti.
Kunem se svime što mi je vrijedno, u tom trenutku bila sam mrtva ozbiljna i htjela prijeći preko toga samo da zadržim tu bajku koju sam godinama, zajedno s njim, njegovala. Da dobijem tu budućnost koju smo zajedno, barem sam mislila da jesmo, gradili.
I sad, puno godina kasnije, znam da i jesmo prešli preko toga, zajedno, da bih gotovo sigurno ja otišla iz te veze nedugo kasnije. Ne zbog prevare nego zbog zidova kojih ni u jednom trenutku od početka do kraja nije bilo, ali bi u međuvremenu narasli. Ne bih mogla to učiniti sebi i ponavljam, svom psihofizičkom zdravlju.
Biste li rekli?
Nikad u životu nisam bila s druge strane priče pa da ja svjedočim nečijoj prevari i recimo to moram reći prijateljici, mami, nekome svome. Najiskrenije, ne znam ni bih li ni kako bih. Vjerojatnije bih se prvo obratila osobi koja vara, a ne onoj prevarenoj, ali opet ne znam što bih time postigla. Da se meni opet isto dogodi, unatoč iskustvu koje imam, ne znam bih li voljela saznati.
Naravno da ne bih voljela živjeti rogata, no ne znam bih li htjela ponovno prolaziti isto i ja, takva kakva jesam, brinula bih se za svoju frendicu koja mi priznaje nešto bolno meni jer znam da i nju boli. Bila bih preponosna i prezahvalna što imam takvu prijateljicu ili prijatelja, ali bih bila i ljuta što mi ta osoba ruši iluziju iako me spašava katastrofe kao što me onomad pokušala moja mama.
Trebalo bi, kao i prije, vremena. Prekid bi se sasvim sigurno dogodio u rekordnom roku, ali vrijeme da se zbrojim i oduzmem kako sa sobom pa tako i sa svim upletenim ljudima ne mogu izmjeriti. Ono što znam, i godinama prakticiram između ostalog i zbog te situacije u prošlosti jesu terapije, razgovori, boravak kako sama sa sobom tako i s ljudima koji me pune. Jer i tad sam zahvaljujući svemu tome preživjela i vratila se nazad na noge.
Često znam naletjeti na pitanje biste li svom frendu ili frendici rekli da ga/ju varaju? Ne znam, na prvu instinktivno svi viču da bi, vrlo vjerojatno bih i ja, ali bih prije svega stala i razmislila kako i zašto. Prebacujem li na nju/njega taj teret jer ga ja ne mogu nositi ili zato što mi je toliko stalo do frenda/frendice i bit ću s njim/njom čitav proces zacjeljivanja
Loš Papa nalaz meni je bio taj frend/frendica koji je vrištao s papira i osvijestio me, možda i sa zakašnjenjem, da zaslužujem bolje. Da se trebam više brinuti za sebe, a ne za druge i da trebam više vjerovati kako sebi, tako ljudima koji mi zbilja žele dobro.
Do idućeg puta, ne dajte svoje zdravlje nikome. Nikad.
Objava Bila sam naivna… Krivila sam sebe za loš nalaz Papa testa, a onda je došla i javna dojava – prevario me! pojavila se prvi puta na PressMedia.
Umjesto dalje na zapad, četvorica avganistanskih migranata odlučila su se nakon dvadesetak dana boravka u Hrvatskoj, u koju su ušli ilegalno, vratiti u BiH.
"Jutarnji list" prenosi da su se oni u Hrvatskoj finansijski iscrpili, te su se zaželjeli sigurnosti i topline migrantskog kampa u Bihaću.
Ovim, do sada nezabilježenim potezom izazvali su pravu pometnju.
Mladić iz Zagreba, Miro C. (25), inače konobar u jednom poznatom restoranu, bio je kobne večeri 23. februara 2023. godine njihov taksist.
On je shvatio da se radi o strancima, a nije mislio da se radi o migrantima upravo zato što su tražili da ih vozi u "krivom smjeru".
To je bilo malo čudno i policajcima koji su ga zaustavili u Grabovcu na području Opštine Rakovica, ali kako Avganistanci nisu imali nikave dokumente, njihov je vozač uhapšen, te je osumnjičen, potom optužen da je krijumčario migrante.
Tek na Općinskom sudu u Slunju, nakon što su sve činjenice tokom postupka izašle na vidjelo, čovjek je oslobođen optužbi, u ovom trenutku, dakako, nepravosnažno.
Pomenuti portal hronologiju događaja započinje svjedočanstvima Ikrama Khana i Basera Sarvaryja, koji potvrđuju da su državljani Avghanistana bez dokumenata.
Iz migrantskog kampa kod Bihaća su, priznaju, 1. febrara 2023. godine pješice ilegalno prešli granicu s RH i došli do Zagreba, a iz Zagreba su otišli do Rijeke pokušavajući pronaći smještaj.
Očigledno u tome nisu uspjeli te su se, navode, našli u teškoj finansijskoj situaciji.
Vratili su se potom u Zagreb autobusom, gdje su noćili po autobuskim stanicama i kolodvorima. Nakon svega su odlučili vratiti se u "svoj" kamp u Bihaću.
Imali su plan granicu takođe preći ilegalno. Angažovali su prijevoz preko taksista direktno, umjesto preko aplikacije preko koje on radi.
"Na mobitelu su mi pokazali kamo da ih vozim, bila je to okolica Slunja prema Plitvičkim jezerima. Vidio sam da su stranci, ali svaki dan vozim strance u Zagrebu, nisam mislio da su ilegalci jer su bili na Autobusnom kolodvoru. Možda bih i posumnjao da su tražili da ih vozim prema Sloveniji, ali oni su tražili prijevoz u obrnutom smjeru", branio se mladić govoreći da nije u njegovom postupku bilo nikakve namjere za krijumčarenjem.
Oni su mu za prijevoz dali 110 evra, obično uplata ide preko aplikacije, ali on kaže da je tražio da ga angažuju preko aplikacije, ali da se nisu mogli sporazumjeti, pa je prihvatio gotovinu, navodeći da bi ih vožnja preko aplikacije moguće došla i skuplje.
Oko 21.50 sati, na križanju D-1 i D-42 zaustavili su ga policajci operativne grupe Koridor II. Policajac koji je bio ispitan je rekao da su imali operativna saznanja još u Zagrebu da je primio migrante.
"Policija mi je rekla da me ne smatraju kazneno odgovornim, te da će me prekršajno procesuirati, dao sam im i mobitel da sve provjere. Bio je to samo splet okolnosti", branio se mladić.
"Analizirajući obranu okrivljenika s iskazima svjedoka, sud nije utvrdio da je okrivljenik znao da su osobe koje je primio u taksi vozilo državljani trećih zemalja, nezakoniti migranti i da bi kao takvima državljanima Afganistana pomagao u nezakonitom boravku i tranzitu preko državnom područja RH. Naime, za bitno obilježe prekršaja potrebno je utvrditi da je okrivljenik znao da su navedeni državljani nezakonito ušli u RH, odnosno da na području RH nezakonito borave, a uzimajući u obzir sve okolnosti događaja da je okrivljenik iste primio u vozilo na autobusnom kolodvoru, vršio uslugu taksi prijevoza osobnim automobilom, iskaze svjedoka utvrđeno da su se vraćali prema granici s BiH u namjeri da istu ilegalno prijeđu i vrate se na područje Bihaća, sud je prihvatio obranu okrivljenika kao životno moguću da u kritičnom trenutku nije znao da se radi o ilegalnim migrantima, tj. državljanima treće zemlje koji nezakonito borave u RH", zaključila je sutkinja Općinskog suda u Karlovcu - Stalne službe u Slunju.
Objava NEZAPAMĆENO! Migranti se dobrovoljno iz Hrvatske vratili u BiH: “Preskupo nam je” pojavila se prvi puta na PressMedia.
Prvi od dva masakra na pijaci Markale, u centru Sarajeva, dogodio se 5. februara 1994. godine između 12.10 i 12.20 sati, kada je s agresorskih položaja, koji su se nalazili na području Mrkovića, ispaljena minobacačka granata kalibra 120 milimetara. Granata je pala na prepunu pijacu, ubivši 68 građana, dok ih je 142 teže i lakše ranjeno.
U okviru obilježavanja 5. februara, Dana sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva u periodu opsade 1992-1995. godine i 31. godišnjice od masakra na pijaci Markale, danas će biti položeno cvijeće i održana komemorativna sjednica.
Polaganje cvijeća na spomen-obilježje na pijaci Markale planirano je u 12.00 sati, a u 12.30 sati zajednička komemorativna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja Kantona Sarajevo u Narodnom pozorištu, u organizaciji Kantona Sarajevo.
U vrijeme polaganja cvijeća u ulici Mula Mustafe Bašeskije, kod pijace Markale, u terminu od 12.00 do 12.30 sati (5. februara) bit će privremeno obustavljen saobraćaj.
Organizator zajedničke komemorativne sjednice je pozvao porodice i prijatelje stradalih Sarajlija da prisustvuju toj sjednici, kako bi i na ovaj način svi zajedno odali počast svim našim ubijenim sugrađanima. Samo na ovaj tužni dan, tačno prije 31 godinu, ubijeno je 68 Sarajlija, a teže i lakše ranjeno njih 142.
Pijaca i zatvorena Gradska tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a rajena 84 civila.
Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.
U borbi za golo preživljavanje u gradu pod opsadom tog kobnog 5. februara na pijaci Markale zatekao se veći broj ljudi čija su sjećanja na masakr i dalje svježa, a prizore krvi i dalje vide pred očima.
Tokom opsade Sarajeva poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.
Prije 31 godina na Markalama su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
Za njihova ubistva osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića Haški tribunal 2009. godine osudio je na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.
Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za teroriziranje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).
Objava Bio je 5. februar 1994. kada su agresori u momentu ubili 68 Sarajlija na pijaci Markale pojavila se prvi puta na PressMedia.
Ambasada Republike Srbije u Bosni i Hercegovini 13. februara organizuje Dan Vojske Srbije i Dan državnosti Srbije u hotelu Hills na Ilidži. Kako je navedeno u pozivnicama koje su upućene gostima, obilježavanje Dana državnosti Republike Srbije i Dana Vojske Srbije će biti održano 13. februara od 18:00 do 20:00 sati u hotelu Hills na Ilidži. U pozivnici se […]
The post Planirano obilježavanje Dana Vojske Srbije u hotelu na Ilidži appeared first on inmedia.ba.
Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) ponovo je odbio zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu nekadašnjeg komandanat Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) Radislava Krstića. Krstić je, podsjetimo, osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja pri izvršenju genocida u Srebrenici.
U odluci je predsjednica Mehanizma, sutkinja Graciela Gatti Santana, navela da, iako Krstić ispunjava uslove za prijevremeno puštanje na slobodu, smatra da bi njegov zahtjev trebao biti odbijen, prenosi Detektor.
Sutkinja Gatti Santana je objasnila kako težina Krstićevih zločina utiče na to da mu se se odbije prijevremeno puštanje na slobodu, kao i da demonstracija rehabilitacije treba biti uvjerljivija što je teže kriminalno ponašanje u pitanju.
- Pozdravljam činjenicu da je Krstić napravio pozitivan napredak i smatram da je njegovo javno priznanje da se u Srebrenici dogodio genocid i da je u njemu učestvovao odražava nivo rehabilitacije i od značaja je s obzirom na porast historijskog revizionizma i poricanja genocida u regionu, navela je Gatti Santana.
U odluci ona je dodala da još uvijek nije uvjerena da je Krstić pokazao dovoljan stepen rehabilitacije da dosegne "povišeni prag", kao i da nema dokaza koji ukazuju na postojanje uvjerljivih humanitarnih razloga kojima bi se mogla nadjačati negativna ocjena.
Podsjetimo, Krstić je prošle godine uputio zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu, kao i pismo u kojem je prihvatio odgovornost. U pismu je pohvalio usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, kojom je 11. juli određen kao Dan sjećanja na žrtve genocida, te naveo da podržava Rezoluciju.
- Prihvatam presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine, gdje se utvrđuje da su snage vojske kojoj sam pripadao počinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995, da sam pomogao i podržao genocid tako što sam znao da neki članovi Glavnog štaba imaju namjeru da počine genocid, naveo je Krstić u pismu.
Krstić je napisao da je pomagao i podržao zločin protiv čovječnosti kroz učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu da se prisilno uklone bošnjački civili iz Potočara, da je učestvovao u stvaranju humanitarne krize koja je prethodila prisilnom transferu žena, djece i starijih iz Srebrenice, kako navodi, znajući da su civili izloženi ubistvima, silovanjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima.
Naveo je da je znao da Glavni štab VRS-a nema dovoljno svojih snaga da izvrši pogubljenja bez upotrebe snaga Drinskog korpusa.
- Želio bih da se još jednom u životu nađem u Potočarima, da se poklonim žrtvama i zamolim za oproštaj, napisao je Krstić objašnjavajući da će to uraditi ako dopuste porodice žrtava.
Sutkinja Gatti Santana se u svojoj odluci osvrnula na dokaze, ali i na Krstićevo pismo, te kazala, između ostalog, kako ne smatra da su njegovi izrazi kajanja i prihvatanja odgovornosti iskreni, a da nisu motivisani isključivo njegovim zahtjevom za prijevremeno puštanje na slobodu.
Ona je navela da do danas mnoge porodice nestalih žrava genocida još uvijek čekaju informacije o svojim najmilijim i ne mogu da nađu smiraj. Obzirom da je utvrđeno, kako je stoji u odluci, da je Drinski korpus učestvovao u pogubljenima, ukopima i izmještanjima posmrtnih ostataka "razumno je zaključiti da je Krstić kao komandant Drinskog korpusa imao pristup obimnim informacijama o njihovim operacijama".
- Po mom mišljenju, Krstić bi mogao pokazati iskreno kajanje tako što bi otkrio sve relevantne informacije koje posjeduje ili uvjerljivo i transparentno objasniti zašto ne posjeduje takve informacije koje bi mogle pomoći u potrazi za nestalim posmrtnim ostacima, navela je Gatti Santana i dodala da bi je takav čin više uvjerio da Krstić nije ravnodušan prema žrtvama svojih zločina i tragediji nestalih osoba, nego izrazi suosjećanja i razumijevanja za žrtve.
Krstić je u Haškom tribunalu 2004. osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida u Srebrenici. Krajem te godine je upućen na izdržavanje kazne u Englesku, ali je tamo bio napadnut u zatvoru, nakon čega je vraćen u Haag, a potom upućen u Poljsku da odsluži ostatak kazne, odakle je ponovo vraćen u pritvorsku jedinicu u Hagu.
Do sada je Krstić u više navrata tražio prijevremeno puštanje na slobodu, što je Mehanizam odbio.
Objava Džaba je kukao: Odbijen zahtjev Radislava Krstića za prijevremeno puštanje na slobodu pojavila se prvi puta na PressMedia.
Džemal Ždralić je 90-godišnji penzioner iz Bosne i Hercegovine koji ne prestaje da iznenađuje svojim ljubavnim životom.
Ždralić je bivši pomorac koji je, kako tvrdi, bio sa 602 žene, a sada se sprema za peti brak.
– Ja kao pomorac, više od 30 godina na moru, kroz moju kabinu toliko ih je prošlo... Četiri su bile zakonite, tri su preminule, od jedne žene sam se razveo... - započeo je priču za YouTube kanal "Živa istina".
Pred kamerama je rekao da traži ženu za kuću, kojoj ne trebaju ni novac, ni imanje, ni zvanje, već samo ljubav i društvo. Od tada su se mnoge žene zainteresovale.
– Javilo mi se više žena, bilo je svakakvih komentara. Onda se javila jedna žena koja živi malo dalje i pozvala me da se vidimo. Ponudila se da dođe jer sam ja već u godinama i teško mi je da vozim – rekao je on.
Njihovo poznanstvo brzo je preraslo u nešto ozbiljnije.
– Prvih 10 dana sve smo se dogovorili, upoznali se... našli kao srodne duše. Nisam se pokajala, jako je pozitivan, nema galame, svađe, prezadovoljna sam. Tražila sam nešto ovako sa ovakvom dušom – priča buduća mlada, 67-godišnja Ramiza.
Iako se spekulisalo da su žene zainteresovane za brak sa Džemalom zbog materijalnih razloga, Ramiza to negira.
– Nisam došla zbog penzije – kaže odlučno, dodajući da ju je osvojila njegova energija i duhovitost.
A Džemal tvrdi da je čim je došla, odmah preuzela poslove u kući. Ramiza, s druge strane, dodaje da je Džemal u sjajnoj formi.
– Njemu nije 90 nego između 50 i 60, brži je od mene kad hoda, a vi to shvatite kako hoćete… – kaže kroz osmijeh, piše Žena Blic.
Džemal svake srijede ide na ples u obližnju salu, gdje su mu partnerke uglavnom mlađe žene.
– Ja sam je s njima upoznao i nije ljubomorna – kaže on.
Kao bivši pomorac, Džemal je i odličan kuhar.
– Ja kuham mediteranske specijalitete i spremam ribu. Ručak kuhamo za dva dana, ali supa mora biti na stolu svaki dan! Kakva god, samo da je domaća – kaže Džemal.
Na pitanje da li su intimni odnosi i dalje prisutni, Džemal odgovara kroz smijeh.
– Ja jesam čovjek od 90 godina, ali kad dođe mlađa žena koja ti se dopada, onda dođe i do toga – kaže on.
Vjenčanje je već u planu, a ceremonija bi trebala da se održi za oko mjesec dana.
Objava Džemal iz Cazina (90) se sprema za peti brak: “Bio sam sa 602 žene” pojavila se prvi puta na PressMedia.
Subscribe
- Never miss a story with notifications
- Gain full access to our premium content
- Browse free from up to 5 devices at once
Must read
Iako je meni vrijeme apstraktan pojam otkako znam za sebe, zato i često kasnim i ne znam koji je dan ili datum, do nekih stvari kao što su ginekološki ili dentalni godišnji pregledi držim gotovo u sekundu. Otkako sam punoljetna držim do svog intimnog zdravlja i manje-više sam tu jako odgovorna. Papa test jednom godišnje, uredan uvijek, i tako godinama sve dok eto, odjednom nije bio, piše Živim.hr.
Bila sam u dugogodišnjoj vezi, mlada, zaljubljena van svake mjere i jednako tako i vjerna, ali stigao je loš Papa nalaz. Ništa strašno, rješivo kurom antibiotika, ali kako sad i odakle?
Tada, zelena od niti 24 godine, smrtno zaljubljena i, barem u svojoj glavi, u vezi s osobom s kojom ću imati djecu, obitelj i budućnost do kraja života ni pomislila nisam da nalaz nije moja greška. Kako se nije radilo o isključivo spolno prenosivoj bolesti (ureaplazma) bez imalo sumnje u njega posumnjala sam u materijale koje nosim na treningu, razne fitness centre i njihove sanitarne čvorove, vlastitu higijenu i slično. Ni u jednom mojem scenariju nije bila mogućnost da mi je to netko donio i da imam rogove kakvih nema ni kod najtrofejnijih lovaca.
Je li mi trebala ta lekcija u životu?
Obavila sam svoj antibiotik, idući je nalaz bio uredan, veza se nastavila dalje još nekoliko mjeseci kad je, gle čuda, došla i javna dojava da sam prevarena. Ne pišem ovo zbog toga, jer nisam ni prva, a bome ni zadnja koja je tako bila povrijeđena nego pišem zbog nečega što mi je nehotice, a vjerojatno i u tom beskrajnom povjerenju koje sam prema njemu imala, promaknulo.
Mama mi je već tada, čim je došao loš nalaz htjela sugerirati da to baš i nije normalno i da provjerim što i kako. Tek mjesecima kasnije mi je iskočilo da me upozoravala i da je, da sam ju čula, mogla spriječiti katastrofu koja se dogodila oko pola godine kasnije. Znala je. Nije bila balava ko ja, imala je i svojih rogovlja, kao i loših nalaza, i znala je da me netko vuče za nos. Ali, nije uspjela doprijeti do mene i pustila me da se zaletim u zid. Teškog srca, kako mi je rekla i vjerujem joj, pustila je da se opečem jer je jednako tako znala (i tu je vjerojatno isto bila u pravu) da bi ta veza nakon još godine dvije meni dosadila.
Na kraju je ispalo najbolje za mene, ali ne mogu se ne zapitati da kako bi bilo da sam je tad čula Kako bi mi zazvonilo tad da mi vlastita mater u lice kaže: „E, Ana, ovaj je*e okolo.“
Vrlo vjerojatno bih se zaklala s njom i prekinula sve odnose, te na koncu imala isti finale spomenute veze jer taj nikad ništa nije priznao iako su svi sve znali, od mog ginekologa, prijatelja do medija. Je li mi trebala ta lekcija u životu? Vrlo vjerojatno.
Jesam li zbog toga nepovjerljivija prema gotovo svima Sasvim sigurno, ali ne muči me toliko ni povrijeđen ego ni reputacija ni tračevi ni sve što se kasnije zbilo. Ono što mi je uvijek bilo, a i bit će, neoprostivo je kad mi se netko umiješa u moje psihofizičko zdravlje. A ta veza je, pogotovo pred kraj, to napravila.
Jesam li donekle i ja to dopustila Možda, ali tad nisam znala bolje i samo sam vjerovala svemu što govori i piše. Spustila sam sve svoje obrane i zidove i osjećala se sigurno kako nikad prije ni kasnije nisam jer to je to, to je čovjek s kojim želim bore, sijede, umjetne kukove i unuke. Ništa me tad od toga nije moglo odbiti, čak i onda kad sam i sama krenula sumnjati u nevjeru, rekla sam mu u lice da mi samo prizna i da ćemo riješiti.
Kunem se svime što mi je vrijedno, u tom trenutku bila sam mrtva ozbiljna i htjela prijeći preko toga samo da zadržim tu bajku koju sam godinama, zajedno s njim, njegovala. Da dobijem tu budućnost koju smo zajedno, barem sam mislila da jesmo, gradili.
I sad, puno godina kasnije, znam da i jesmo prešli preko toga, zajedno, da bih gotovo sigurno ja otišla iz te veze nedugo kasnije. Ne zbog prevare nego zbog zidova kojih ni u jednom trenutku od početka do kraja nije bilo, ali bi u međuvremenu narasli. Ne bih mogla to učiniti sebi i ponavljam, svom psihofizičkom zdravlju.
Biste li rekli?
Nikad u životu nisam bila s druge strane priče pa da ja svjedočim nečijoj prevari i recimo to moram reći prijateljici, mami, nekome svome. Najiskrenije, ne znam ni bih li ni kako bih. Vjerojatnije bih se prvo obratila osobi koja vara, a ne onoj prevarenoj, ali opet ne znam što bih time postigla. Da se meni opet isto dogodi, unatoč iskustvu koje imam, ne znam bih li voljela saznati.
Naravno da ne bih voljela živjeti rogata, no ne znam bih li htjela ponovno prolaziti isto i ja, takva kakva jesam, brinula bih se za svoju frendicu koja mi priznaje nešto bolno meni jer znam da i nju boli. Bila bih preponosna i prezahvalna što imam takvu prijateljicu ili prijatelja, ali bih bila i ljuta što mi ta osoba ruši iluziju iako me spašava katastrofe kao što me onomad pokušala moja mama.
Trebalo bi, kao i prije, vremena. Prekid bi se sasvim sigurno dogodio u rekordnom roku, ali vrijeme da se zbrojim i oduzmem kako sa sobom pa tako i sa svim upletenim ljudima ne mogu izmjeriti. Ono što znam, i godinama prakticiram između ostalog i zbog te situacije u prošlosti jesu terapije, razgovori, boravak kako sama sa sobom tako i s ljudima koji me pune. Jer i tad sam zahvaljujući svemu tome preživjela i vratila se nazad na noge.
Često znam naletjeti na pitanje biste li svom frendu ili frendici rekli da ga/ju varaju? Ne znam, na prvu instinktivno svi viču da bi, vrlo vjerojatno bih i ja, ali bih prije svega stala i razmislila kako i zašto. Prebacujem li na nju/njega taj teret jer ga ja ne mogu nositi ili zato što mi je toliko stalo do frenda/frendice i bit ću s njim/njom čitav proces zacjeljivanja
Loš Papa nalaz meni je bio taj frend/frendica koji je vrištao s papira i osvijestio me, možda i sa zakašnjenjem, da zaslužujem bolje. Da se trebam više brinuti za sebe, a ne za druge i da trebam više vjerovati kako sebi, tako ljudima koji mi zbilja žele dobro.
Do idućeg puta, ne dajte svoje zdravlje nikome. Nikad.
Objava Bila sam naivna… Krivila sam sebe za loš nalaz Papa testa, a onda je došla i javna dojava – prevario me! pojavila se prvi puta na PressMedia.
Muzičar Goran Bregović jednom prilikom se prisjetio kako je izgledao provod s pokojnim Džejom Ramadanovskim i sve šokirao detaljima.
Naime, Bregović je u jednom intervjuu opisao provod s legendarnim pjevačem u jednoj kavani kada je došlo i do pucnjave.
'Džej me je pozvao i rekao da ide ekipa s Dorćola u jednu kavanu u provod i želi da pođem s njima. Otišli smo u tu kafanu gdje je bilo puno profesionalnih pjevača. Bio je baš dobar provod. I sad mi sjedimo, gledamo u stepenice kojima se silazi u kafanu… Odjednom se pojavljuje jedan u kupaćim gaćama, vadi pištolj iz gaća i kreće pucati. Puca u zvučnike, puca u klavijature. I svi popadaše pod stolove. Jedini ja sjedim', ispričao je Bregović.
'Ovi krenuli izlaziti ispod stolova, a jedan frajer s buketom ruža prilazi i pruža buket pjevačici Mini, a drugi vadi prsten i prosi je. Poslije je sve krenulo u nekom drugom ritmu, krenulo ka svadbi. I nitko nije zvao policiju. Poslije su neki zamjerili Džeju što nije zvao onog tipa u gaćama. Zaboravili su ga pozvati u izlazak i on je došao da im objasni da to ne može tako. Sutradan je on zvao da se ispriča što je to učinio', rekao je Bregović.
Kako kaže, poslije su mu brojni 'žestoki' momci čestitali što je imao dobre živce jer je ostao sjediti.
'A ja kontam, ma kakvi živci, nego imam slabe reflekse', našalio se Brega na vlastiti račun.
Objava Kad su vidjeli što vadi iz gaća, svi su se bacili pod stol: Bregović iznio šokantne detalje pucnjave, s njim je bio i on pojavila se prvi puta na PressMedia.
Nova Netflixova serija The Breakthrough (Genombrottet), koja je stigla na popularnu streaming platformu početkom godine, za kratko vrijeme je oduševila gledatelje i izdvojila se kao jedna od najuzbudljivijih kriminalističkih drama zasnovanih na istinitim događajima.
Radi se o švedskoj seriji od četiri epizode koja istražuje jezivo ubistvo žene i djeteta u Linkopingu, što je pokrenulo drugu najveću kriminalističku istragu u historiji Švedske. Radnja se temelji na istoimenoj knjizi novinarke Anne Bodin i genealoga Petera Sjolunda.
Sjajan partner
Dio ovog projekta bila je i Bosanka Lejla Bešić, koja se našla u ulozi producentice. Posredstvom njene producentske kuće Nordisk Film i izvršne direktorice Johanne Bergenstrahle, portal Radiosarajevo.ba stupio je u kontakt s Lejlom, koja je podijelila svoje iskustvo.
"Zapravo je Netflix imao prava na knjigu i tražili su producentsku kuću koja bi napravila adaptaciju i producirala TV seriju. FLX (kompanija u kojoj sam tada radila) je odabrana, a ja sam bila producentica. Iskustvo je bilo izvanredno. Netflix je sjajan partner, imaju veliko znanje u svakom procesu i zaista osjećate podršku kao kreator", rekla je Bešić.
Rođena je u Sanskom Mostu 1987. godine. Njena porodica je napustili Bosnu i Hercegovinu zbog rata, kao i mnogi, sredinom 90-ih. Završili su u Švedskoj i odmah su je upisali u muzičku i pozorišnu školu.
"Puno sam čitala. Od malih nogu sam shvatila da želim raditi nešto kreativno. S 15 godina sam se odselila od roditelja i upisala filmsku srednju školu. Nakon toga sam počela studirati filmsku produkciju. Bila sam jako željna da počnem, pa sam nakon godinu dana studiranja počela kombinirati studije s radom na filmskim produkcijama kao pripravnik, a kasnije i kroz razne uloge asistenta. To mi je bilo zabavnije od studiranja (a i plaćeno), pa sam na kraju prekinula studije nakon dvije godine i umjesto toga odlučila raditi jako puno i penjati se stepenicu po stepenicu.
I tako je počelo. Radila sam kao koordinatorica, zatim sam postala produkcijska menadžerka i/ili linijska producentica. Rekla bih da su moje prethodne uloge bile priprema za to da postanem producentica", ispričala je.
"Na kraju sam dobila priliku da razvijam svoju prvu TV seriju 2019. Iako nisam završila fakultet, znam da su sve te različite uloge i godine bile bolje obrazovanje. Producentica sam od 2019. i do sada sam završila četiri serije koje su strateški različite po žanru i emitentu", dodala je Lejla.
Njen novi projekt je serija "Stenbeck" (SVT) koja govori o najmoćnijoj švedskoj porodici. Fokusira se na najmlađeg sina od četvero braće i sestara, Jana Stenbecka, koji preuzima biznis nakon smrti svog oca i brata. On nema ambiciju slijediti tradiciju kompanije koja se bavila čelikom i šumarskom industrijom, već odmah počinje transformirati posao u svjetski vodeću telekomunikacijsku i medijsku kompaniju.
Time također pokreće doživotni konflikt s braćom i sestrama, koji imaju drugačije viđenje kako treba voditi kompaniju. U porodici gdje je moć u centru, braća i sestre ulaze u rat – i nesvjesno se bore za ljubav svojih roditelja.
"Jan Stenbeck je svake godine osnivao 20-30 kompanija, stvarao monopole, pokretao TV kanale i novine, postao vizionar i imao ključnu ulogu u transformaciji Švedske iz tradicionalnog industrijskog društva u centar visoke tehnologije, svjetskog lidera u modernoj komunikaciji. I kako je to radio, tako je doveo do svog vlastitog pada.
Serija se dešava kroz 30 godina, od 1975. godine kada upoznajemo Jana sa 33 godine, do 2002. godine kada je preminuo u 59. godini. Bit će emitirana u martu na skandinavskim javnim servisima, kao i u Nizozemskoj, Belgiji i Njemačkoj. Nadamo se i široj globalnom publici jer sada imamo i agenta za prodaju", ispričala je Lejla.
Objava Bosanka Lejla Bešić producirala Netflixovu hit seriju: Podijelila je svoje iskustvo pojavila se prvi puta na PressMedia.
Iako je meni vrijeme apstraktan pojam otkako znam za sebe, zato i često kasnim i ne znam koji je dan ili datum, do nekih stvari kao što su ginekološki ili dentalni godišnji pregledi držim gotovo u sekundu. Otkako sam punoljetna držim do svog intimnog zdravlja i manje-više sam tu jako odgovorna. Papa test jednom godišnje, uredan uvijek, i tako godinama sve dok eto, odjednom nije bio, piše Živim.hr.
Bila sam u dugogodišnjoj vezi, mlada, zaljubljena van svake mjere i jednako tako i vjerna, ali stigao je loš Papa nalaz. Ništa strašno, rješivo kurom antibiotika, ali kako sad i odakle?
Tada, zelena od niti 24 godine, smrtno zaljubljena i, barem u svojoj glavi, u vezi s osobom s kojom ću imati djecu, obitelj i budućnost do kraja života ni pomislila nisam da nalaz nije moja greška. Kako se nije radilo o isključivo spolno prenosivoj bolesti (ureaplazma) bez imalo sumnje u njega posumnjala sam u materijale koje nosim na treningu, razne fitness centre i njihove sanitarne čvorove, vlastitu higijenu i slično. Ni u jednom mojem scenariju nije bila mogućnost da mi je to netko donio i da imam rogove kakvih nema ni kod najtrofejnijih lovaca.
Je li mi trebala ta lekcija u životu?
Obavila sam svoj antibiotik, idući je nalaz bio uredan, veza se nastavila dalje još nekoliko mjeseci kad je, gle čuda, došla i javna dojava da sam prevarena. Ne pišem ovo zbog toga, jer nisam ni prva, a bome ni zadnja koja je tako bila povrijeđena nego pišem zbog nečega što mi je nehotice, a vjerojatno i u tom beskrajnom povjerenju koje sam prema njemu imala, promaknulo.
Mama mi je već tada, čim je došao loš nalaz htjela sugerirati da to baš i nije normalno i da provjerim što i kako. Tek mjesecima kasnije mi je iskočilo da me upozoravala i da je, da sam ju čula, mogla spriječiti katastrofu koja se dogodila oko pola godine kasnije. Znala je. Nije bila balava ko ja, imala je i svojih rogovlja, kao i loših nalaza, i znala je da me netko vuče za nos. Ali, nije uspjela doprijeti do mene i pustila me da se zaletim u zid. Teškog srca, kako mi je rekla i vjerujem joj, pustila je da se opečem jer je jednako tako znala (i tu je vjerojatno isto bila u pravu) da bi ta veza nakon još godine dvije meni dosadila.
Na kraju je ispalo najbolje za mene, ali ne mogu se ne zapitati da kako bi bilo da sam je tad čula Kako bi mi zazvonilo tad da mi vlastita mater u lice kaže: „E, Ana, ovaj je*e okolo.“
Vrlo vjerojatno bih se zaklala s njom i prekinula sve odnose, te na koncu imala isti finale spomenute veze jer taj nikad ništa nije priznao iako su svi sve znali, od mog ginekologa, prijatelja do medija. Je li mi trebala ta lekcija u životu? Vrlo vjerojatno.
Jesam li zbog toga nepovjerljivija prema gotovo svima Sasvim sigurno, ali ne muči me toliko ni povrijeđen ego ni reputacija ni tračevi ni sve što se kasnije zbilo. Ono što mi je uvijek bilo, a i bit će, neoprostivo je kad mi se netko umiješa u moje psihofizičko zdravlje. A ta veza je, pogotovo pred kraj, to napravila.
Jesam li donekle i ja to dopustila Možda, ali tad nisam znala bolje i samo sam vjerovala svemu što govori i piše. Spustila sam sve svoje obrane i zidove i osjećala se sigurno kako nikad prije ni kasnije nisam jer to je to, to je čovjek s kojim želim bore, sijede, umjetne kukove i unuke. Ništa me tad od toga nije moglo odbiti, čak i onda kad sam i sama krenula sumnjati u nevjeru, rekla sam mu u lice da mi samo prizna i da ćemo riješiti.
Kunem se svime što mi je vrijedno, u tom trenutku bila sam mrtva ozbiljna i htjela prijeći preko toga samo da zadržim tu bajku koju sam godinama, zajedno s njim, njegovala. Da dobijem tu budućnost koju smo zajedno, barem sam mislila da jesmo, gradili.
I sad, puno godina kasnije, znam da i jesmo prešli preko toga, zajedno, da bih gotovo sigurno ja otišla iz te veze nedugo kasnije. Ne zbog prevare nego zbog zidova kojih ni u jednom trenutku od početka do kraja nije bilo, ali bi u međuvremenu narasli. Ne bih mogla to učiniti sebi i ponavljam, svom psihofizičkom zdravlju.
Biste li rekli?
Nikad u životu nisam bila s druge strane priče pa da ja svjedočim nečijoj prevari i recimo to moram reći prijateljici, mami, nekome svome. Najiskrenije, ne znam ni bih li ni kako bih. Vjerojatnije bih se prvo obratila osobi koja vara, a ne onoj prevarenoj, ali opet ne znam što bih time postigla. Da se meni opet isto dogodi, unatoč iskustvu koje imam, ne znam bih li voljela saznati.
Naravno da ne bih voljela živjeti rogata, no ne znam bih li htjela ponovno prolaziti isto i ja, takva kakva jesam, brinula bih se za svoju frendicu koja mi priznaje nešto bolno meni jer znam da i nju boli. Bila bih preponosna i prezahvalna što imam takvu prijateljicu ili prijatelja, ali bih bila i ljuta što mi ta osoba ruši iluziju iako me spašava katastrofe kao što me onomad pokušala moja mama.
Trebalo bi, kao i prije, vremena. Prekid bi se sasvim sigurno dogodio u rekordnom roku, ali vrijeme da se zbrojim i oduzmem kako sa sobom pa tako i sa svim upletenim ljudima ne mogu izmjeriti. Ono što znam, i godinama prakticiram između ostalog i zbog te situacije u prošlosti jesu terapije, razgovori, boravak kako sama sa sobom tako i s ljudima koji me pune. Jer i tad sam zahvaljujući svemu tome preživjela i vratila se nazad na noge.
Često znam naletjeti na pitanje biste li svom frendu ili frendici rekli da ga/ju varaju? Ne znam, na prvu instinktivno svi viču da bi, vrlo vjerojatno bih i ja, ali bih prije svega stala i razmislila kako i zašto. Prebacujem li na nju/njega taj teret jer ga ja ne mogu nositi ili zato što mi je toliko stalo do frenda/frendice i bit ću s njim/njom čitav proces zacjeljivanja
Loš Papa nalaz meni je bio taj frend/frendica koji je vrištao s papira i osvijestio me, možda i sa zakašnjenjem, da zaslužujem bolje. Da se trebam više brinuti za sebe, a ne za druge i da trebam više vjerovati kako sebi, tako ljudima koji mi zbilja žele dobro.
Do idućeg puta, ne dajte svoje zdravlje nikome. Nikad.
Objava Bila sam naivna… Krivila sam sebe za loš nalaz Papa testa, a onda je došla i javna dojava – prevario me! pojavila se prvi puta na PressMedia.
Muzičar Goran Bregović jednom prilikom se prisjetio kako je izgledao provod s pokojnim Džejom Ramadanovskim i sve šokirao detaljima.
Naime, Bregović je u jednom intervjuu opisao provod s legendarnim pjevačem u jednoj kavani kada je došlo i do pucnjave.
'Džej me je pozvao i rekao da ide ekipa s Dorćola u jednu kavanu u provod i želi da pođem s njima. Otišli smo u tu kafanu gdje je bilo puno profesionalnih pjevača. Bio je baš dobar provod. I sad mi sjedimo, gledamo u stepenice kojima se silazi u kafanu… Odjednom se pojavljuje jedan u kupaćim gaćama, vadi pištolj iz gaća i kreće pucati. Puca u zvučnike, puca u klavijature. I svi popadaše pod stolove. Jedini ja sjedim', ispričao je Bregović.
'Ovi krenuli izlaziti ispod stolova, a jedan frajer s buketom ruža prilazi i pruža buket pjevačici Mini, a drugi vadi prsten i prosi je. Poslije je sve krenulo u nekom drugom ritmu, krenulo ka svadbi. I nitko nije zvao policiju. Poslije su neki zamjerili Džeju što nije zvao onog tipa u gaćama. Zaboravili su ga pozvati u izlazak i on je došao da im objasni da to ne može tako. Sutradan je on zvao da se ispriča što je to učinio', rekao je Bregović.
Kako kaže, poslije su mu brojni 'žestoki' momci čestitali što je imao dobre živce jer je ostao sjediti.
'A ja kontam, ma kakvi živci, nego imam slabe reflekse', našalio se Brega na vlastiti račun.
Objava Kad su vidjeli što vadi iz gaća, svi su se bacili pod stol: Bregović iznio šokantne detalje pucnjave, s njim je bio i on pojavila se prvi puta na PressMedia.
Nova Netflixova serija The Breakthrough (Genombrottet), koja je stigla na popularnu streaming platformu početkom godine, za kratko vrijeme je oduševila gledatelje i izdvojila se kao jedna od najuzbudljivijih kriminalističkih drama zasnovanih na istinitim događajima.
Radi se o švedskoj seriji od četiri epizode koja istražuje jezivo ubistvo žene i djeteta u Linkopingu, što je pokrenulo drugu najveću kriminalističku istragu u historiji Švedske. Radnja se temelji na istoimenoj knjizi novinarke Anne Bodin i genealoga Petera Sjolunda.
Sjajan partner
Dio ovog projekta bila je i Bosanka Lejla Bešić, koja se našla u ulozi producentice. Posredstvom njene producentske kuće Nordisk Film i izvršne direktorice Johanne Bergenstrahle, portal Radiosarajevo.ba stupio je u kontakt s Lejlom, koja je podijelila svoje iskustvo.
"Zapravo je Netflix imao prava na knjigu i tražili su producentsku kuću koja bi napravila adaptaciju i producirala TV seriju. FLX (kompanija u kojoj sam tada radila) je odabrana, a ja sam bila producentica. Iskustvo je bilo izvanredno. Netflix je sjajan partner, imaju veliko znanje u svakom procesu i zaista osjećate podršku kao kreator", rekla je Bešić.
Rođena je u Sanskom Mostu 1987. godine. Njena porodica je napustili Bosnu i Hercegovinu zbog rata, kao i mnogi, sredinom 90-ih. Završili su u Švedskoj i odmah su je upisali u muzičku i pozorišnu školu.
"Puno sam čitala. Od malih nogu sam shvatila da želim raditi nešto kreativno. S 15 godina sam se odselila od roditelja i upisala filmsku srednju školu. Nakon toga sam počela studirati filmsku produkciju. Bila sam jako željna da počnem, pa sam nakon godinu dana studiranja počela kombinirati studije s radom na filmskim produkcijama kao pripravnik, a kasnije i kroz razne uloge asistenta. To mi je bilo zabavnije od studiranja (a i plaćeno), pa sam na kraju prekinula studije nakon dvije godine i umjesto toga odlučila raditi jako puno i penjati se stepenicu po stepenicu.
I tako je počelo. Radila sam kao koordinatorica, zatim sam postala produkcijska menadžerka i/ili linijska producentica. Rekla bih da su moje prethodne uloge bile priprema za to da postanem producentica", ispričala je.
"Na kraju sam dobila priliku da razvijam svoju prvu TV seriju 2019. Iako nisam završila fakultet, znam da su sve te različite uloge i godine bile bolje obrazovanje. Producentica sam od 2019. i do sada sam završila četiri serije koje su strateški različite po žanru i emitentu", dodala je Lejla.
Njen novi projekt je serija "Stenbeck" (SVT) koja govori o najmoćnijoj švedskoj porodici. Fokusira se na najmlađeg sina od četvero braće i sestara, Jana Stenbecka, koji preuzima biznis nakon smrti svog oca i brata. On nema ambiciju slijediti tradiciju kompanije koja se bavila čelikom i šumarskom industrijom, već odmah počinje transformirati posao u svjetski vodeću telekomunikacijsku i medijsku kompaniju.
Time također pokreće doživotni konflikt s braćom i sestrama, koji imaju drugačije viđenje kako treba voditi kompaniju. U porodici gdje je moć u centru, braća i sestre ulaze u rat – i nesvjesno se bore za ljubav svojih roditelja.
"Jan Stenbeck je svake godine osnivao 20-30 kompanija, stvarao monopole, pokretao TV kanale i novine, postao vizionar i imao ključnu ulogu u transformaciji Švedske iz tradicionalnog industrijskog društva u centar visoke tehnologije, svjetskog lidera u modernoj komunikaciji. I kako je to radio, tako je doveo do svog vlastitog pada.
Serija se dešava kroz 30 godina, od 1975. godine kada upoznajemo Jana sa 33 godine, do 2002. godine kada je preminuo u 59. godini. Bit će emitirana u martu na skandinavskim javnim servisima, kao i u Nizozemskoj, Belgiji i Njemačkoj. Nadamo se i široj globalnom publici jer sada imamo i agenta za prodaju", ispričala je Lejla.
Objava Bosanka Lejla Bešić producirala Netflixovu hit seriju: Podijelila je svoje iskustvo pojavila se prvi puta na PressMedia.
© 2024 BiH Vijesti