-5.1 C
Sarajevo
Petak, 7 veljače, 2025
NaslovnicaTagoviDijete

Tag: Dijete

spot_imgspot_img

Amer Gojak dobio drugo dijete, objavio emotivnu fotografiju

Bivši bosanskohercegovački reprezentativac Amer Gojak i njegova supruga Irma postali su roditelji po drugi put.

Sretne vijesti Irma je podijelila na svom Instagram profilu, otkrivši ime novorođenčeta.

"Druga runda beskrajne ljubavi. Dobrodošla, Dunja", napisala je uz fotografiju iz porodilišta.

Amer je također objavio emotivnu fotografiju koja je raznježila njegove pratitelje. Na slici sjedi na kauču držeći bebu u naručju, dok starija kćerkica Uma sjedi pokraj njega i nježno ljubi sestru.

Podsjećamo, Irma i Amer vjenčali su se 2022. godine u Zagrebu, a iste godine dobili kćerku Umu.

Gojak je igrao za sarajevski Željezničar i Olimpik prije nego što je 2015. stigao u Dinamo. U zagrebačkom klubu odigrao je 207 utakmica uz 20 pogodaka i 21 asistenciju te s njim šest puta osvojio SuperSport HNL, triput SuperSport Hrvatski kup i dvaput Superkup.

Dinamo ga je 2020. poslao na posudbu u Torino, za koji je odradio 17 nastupa s jednim golom i jednom asistencijom. Vratio se potom u Maksimir na jednu sezonu, nakon čega je 2022. prodan Ferencvarošu za milion eura.

U mađarskom klubu je u početku bio važan igrač. Međutim, situacija se promijenila, a Gojak je sve rjeđe bio u ekipi. Na startu prošle sezone je otpisan u Mađarskoj. Nakon čega prelazi u redove HNK Rijeka, gdje danas igra.

Objava Amer Gojak dobio drugo dijete, objavio emotivnu fotografiju pojavila se prvi puta na PressMedia.

Bio je 5. februar 1994. kada su agresori u momentu ubili 68 Sarajlija na pijaci Markale

Prvi od dva masakra na pijaci Markale, u centru Sarajeva, dogodio se 5. februara 1994. godine između 12.10 i 12.20 sati, kada je s agresorskih položaja, koji su se nalazili na području Mrkovića, ispaljena minobacačka granata kalibra 120 milimetara. Granata je pala na prepunu pijacu, ubivši 68 građana, dok ih je 142 teže i lakše ranjeno.

U okviru obilježavanja 5. februara, Dana sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva u periodu opsade 1992-1995. godine i 31. godišnjice od masakra na pijaci Markale, danas će biti položeno cvijeće i održana komemorativna sjednica.

Polaganje cvijeća na spomen-obilježje na pijaci Markale planirano je u 12.00 sati, a u 12.30 sati zajednička komemorativna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja Kantona Sarajevo u Narodnom pozorištu, u organizaciji Kantona Sarajevo.
U vrijeme polaganja cvijeća u ulici Mula Mustafe Bašeskije, kod pijace Markale, u terminu od 12.00 do 12.30 sati (5. februara) bit će privremeno obustavljen saobraćaj.

Organizator zajedničke komemorativne sjednice je pozvao porodice i prijatelje stradalih Sarajlija da prisustvuju toj sjednici, kako bi i na ovaj način svi zajedno odali počast svim našim ubijenim sugrađanima. Samo na ovaj tužni dan, tačno prije 31 godinu, ubijeno je 68 Sarajlija, a teže i lakše ranjeno njih 142.
Pijaca i zatvorena Gradska tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a rajena 84 civila.

Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.

U borbi za golo preživljavanje u gradu pod opsadom tog kobnog 5. februara na pijaci Markale zatekao se veći broj ljudi čija su sjećanja na masakr i dalje svježa, a prizore krvi i dalje vide pred očima.

Tokom opsade Sarajeva poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.

Prije 31 godina na Markalama su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Za njihova ubistva osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića Haški tribunal 2009. godine osudio je na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.

Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za teroriziranje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).

Objava Bio je 5. februar 1994. kada su agresori u momentu ubili 68 Sarajlija na pijaci Markale pojavila se prvi puta na PressMedia.

ZLOČIN BEZ KAZNE: Više od 61.700 Palestinaca ubijeno u izraelskoj genocidnoj agresiji na Gazu

Najmanje 17.881 dijete među žrtvama, uključujući 214 novorođenih beba. Više od 38.000 palestinske djece ostalo je siročad u izraelskom ratu. Preko dva miliona Palestinaca prisilno je raseljeno. Izraelski zločinci uništili i oštetili više od 450.000 stambenih jedinica

The post ZLOČIN BEZ KAZNE: Više od 61.700 Palestinaca ubijeno u izraelskoj genocidnoj agresiji na Gazu appeared first on IZDVOJENO.ba.

Koju školu je završila Dragana Mirković? Nije željela biti pjevačica

Iako je već punih 40 godina na estradi, karijera Dragane Mirković počela je sasvim slučajno. Sanjala je da će jednoga dana završiti fakultet, naučiti engleski jezik i naći posao, no njen talenat nije mogao ostati neprimijećeno. Muzika je odabrala nju, a sve je počelo kada je imala samo 14 godina i pjevala na jednoj zabavi u rodnom selu.

'Nikada se nisam željela baviti pjevanjem. Htjela sam završiti fakultet, naučiti engleski jezik, zaposliti se, putovati… Međutim, kada sam s 14 godina pjevala na jednoj zabavi u selu, čuli su me neki ljudi iz Beograda i odmah me prozvali 'čudom od djeteta'. Na polugodištu osmog razreda došli su u našu kuću ljudi iz PGP-a i predložili da snimim ploču. To je šokiralo i moje roditelje i mene, mislili smo da su pogriješili adresu.

S obzirom na to da sam bila lijepo odgojeno dijete, bilo mi je glupo reći im 'neću'. Mama i tata su rekli: 'Dajte bar da dijete prvo završi osnovnu školu'. Pristali smo da snimim album, a tata Predrag me je pratio na svim turnejama i nastupima dok nisam napunila 18 godina', rekla je pjevačica koja se promijenila kada je počela raditi.

'Kao dijete sam ušla u svijet odraslih i u jedan ozbiljan posao koji se zove šoubiznis. Doslovno sam iz školske klupe ušla u studio i krenula na turneje s prvim pjesmama. Sve to je za mene bio veliki šok. Na scenu sam izlazila bez šminke jer je u to vrijeme bilo sramota da djevojčica bude našminkana. Kao tinejdžerica sam išla sam na velike turneje i festivale, kao što su 'Zlatni glasovi Šumadije' i 'Raspjevana jesen'… Odjednom sam se našla među najvećim zvijezdama i sve je to bio šok za mene', rekla je za Informer jednom prilikom Dragana koja priznaje da joj se nije bilo lako nositi s teretom popularnosti.

'U nekim trenucima željela sam se vratiti u školsku klupu. Teško je bilo tako mladoj osobi nositi teret popularnosti, sačuvati svoje ime, osobnost, reputaciju. Nisam željela da itko nešto pogrešno kaže o meni. Od početka karijere mi je ta misao bila u glavi, da nikako ne smijem osramotiti ni sebe ni svoju porodicu. To sve je bilo veliko opterećenje. Bilo je trenutaka kada sam rekla da ne mogu više sve to podnijeti. Ne zato što sam kukavica i što sam se predavala, nego zato što sam smatrala da ništa ja to ne moram raditi. Moja porodica je oduvijek bila dobrostojeća, tako da im nisam morala pomagati. Uvijek smo imali sve', dodala je Dragana.

Inače, maloko zna da je Dragana završila srednju trgovačku školu i da s prvim albumom njeno školovanje nije završeno.

Objava Koju školu je završila Dragana Mirković? Nije željela biti pjevačica pojavila se prvi puta na PressMedia.

U Zagrebu otvoren prvi ‘prozor života’ za ostavljanje neželjenih beba

U Zagrebu je otvoren takozvani Prozor života, mjesto na kojem majke mogu anonimno ostaviti neželjenu djecu. Prozor se nalazi u sklopu samostana Pohoda Marijina, uz kapelu Corpus Domini na Trešnjevci u Mošćeničkoj ulici.

Svaka majka može otvoriti prozor i ostaviti dijete bez straha od otkrivanja identiteta.

Naime, iako je prostorija za ostavljanje beba opremljena videonadzorom, on ne gleda na ulicu, već isključivo na krevetić, odnosno inkubator s grijanim gelom. U trenutku kada se u njega položi dijete, aktivira se alarm redovnicama u samostanu i na mobitelu Alberte Vrdoljak, predsjednice udruge Betlehem Zagreb.



Časne sestre potom provjeravaju videonadzor te odnose bebu u prostor samostana, nakon čega je preuzima Vrdoljak i o tome obavještava nadležne službe, prenosi Index.

Inače, ovakva praksa u svijetu funkcionira od kraja 90-ih. U SAD-u postoji preko 70 ovakvih kutija, a postavljaju se u sklopu zakona koji dekriminalizira čin ostavljanja neozlijeđene dojenčadi. Danas svaka od 50 država ima zakone o sigurnom utočištu. Otkako je postavljena prva kutija, na ovaj način predano je više od stotinu beba.

Kutije za bebe obično se nalaze u vatrogasnim postajama, odjelima hitne pomoći i bolnicama. Novorođenče je u kutiji sigurno i zaštićeno dvije minute, a onda se oglasi alarm koji upozorava nadležne da je beba unutra.

Prva kutija za neželjene bebe u Bruxellesu je postavljena 2021., a u Antwerpenu još 2000. U prosjeku se u njoj nađe jedna beba godišnje, piše Brussel Times. Njemačka i Švicarska imaju sličan sistem.

Objava U Zagrebu otvoren prvi ‘prozor života’ za ostavljanje neželjenih beba pojavila se prvi puta na PressMedia.

Razija Čolaković o hidžabu: “Pokrila sam se s 14 godina, danas možda ne bih”

Poznata bosanskohercegovačka spisateljica i motivacijska govornica, Razija Čolaković, povodom Svjetskog dana hidžaba podijelila je svoje iskustvo i razmišljanja o nošenju marame, izazovima s kojima se susretala i promjenama u percepciji hidžaba kroz godine.

“Pokrila sam se 1998. godine, s 14 godina. Dijete sam bila, curetak. Hvala Ti, Bože, što sam tada stavila maramu, jer danas možda ne bih”, započinje Raza svoju objavu, koja je izazvala veliku pažnju javnosti.

Ona hidžab vidi kao Božiju uputu koju neko dobije, a neko ne. No, ističe da su se vremena promijenila te da danas postoji previše onih koji, umjesto da vjeru žive, koriste je za osude i podjele.

“Danas se svako bavi vjerom i vjerskim propisima. Niču fejsbuk-šejhovi s novim zakonima, a neke pokrivene žene sebe smatraju boljima od drugih, samo zato što su stavile komad platna na glavu”, navodi Čolaković, kritikujući i licemjerje među onima koji druge osuđuju, bilo da su pokriveni ili ne.

Govoreći o svom putu, naglašava da je uvijek živjela hidžab iz ljubavi prema Bogu, a ne pod uticajem drugih. Njene kćerke su odrasle uz nju i same donijele odluku da krenu njenim putem, bez pritiska ili nametanja.

“Uzalud je marama na glavi, ako nema ništa u glavi. Uzalud je vjera na jeziku, ako je nema u srcu”, poručuje Raza, zaključujući da je hidžab osobni izbor i da svaka žena treba da ga nosi samo ako to želi iz srca, a ne zbog pritiska društva.

Njena priča izazvala je brojne reakcije i pokazala koliko je važno da se vjera ne koristi kao sredstvo osude, već kao put ka unutrašnjem miru i duhovnoj snazi.

“Pokrila sam se davne 1998. godine. Dakle, pokrivena sam već 27 godina. Pokrivanje smatram uputom od Boga, koju neko dobije, neko ne. Ja sam tu uputu dobila s 14 godina. Dijete sam bila. Curetak. Hvala Ti, Bože, kad sam tad stavila maramu, jer danas možda ne bih. Tad sam vjerovala u iskrenost, dobrotu, poštenje, u ljude i čojstvo. Moj plemeniti efendija mi je približio ljepotu vjere, kao niko nikad.

Nisam znala da postoje i oni drugi. Gledam danas svoju curicu, ovu mlađu, ima isto godina kao ja tada… Ne zna da postoji zlo u ljudima. Pojma nema o tome.

Zašto se danas možda ne bih pokrila

Zato što se danas svako bavi vjerom i vjerskim propisima. Svako malo niču fejsbuk šejhovi, s novim zakonima. Uz to, nikle su i neke pokrivene žene, koje sebe smatraju boljima od ostalih, samo zato što su stavile taj komad platna na glavu. Zagarantirale su same sebi Džennet, pa svaku koja nije kao one, osuđuju i trpaju u Džehenemske provalije. To se zove oholost. A to nije vjerski, oholost i vjera ne idu zajedno.

Dosta je neobrazovanih ljudi, s minimalnim znanjem o bilo čemu, ali zato tačno znaju ko će u Džennet, a ko u Džehennem. I glasni su. Mnogo glasni.

Pored toga, ima i onih žena što nisu pokrivene, pa nam i one tumače vjerske propise. Ne nose maramu, ali osuđuju one koje nose. Glavni argument im je: ‘Da sam pokrivena, ili bih tu maramu nosila kako treba ili nikako’. Ne znaju takve žene da je bolje ne otvarati usta, ako se nema ništa pametno za reći.

Preduga tema je to, a ja sam već oslabila s nervnim sistemom da bih sve elaborirala. Kome? Čemu? Odavno sam se prestala zamarati s ljudima koji ne žele čuti, razumjeti ili bar s poštovanjem saslušati.

A nikada se nisam pravdala zato što živim svoj život kako želim.

Ovakva kakva jesam, putovala sam svijetom. Šetala pokrivena svjetskim metropolama, u duši mi neka milina, a u srcu ponos što sam Muslimanka, Bošnjakinja i Bosanka!

Bilo je trenutaka kad bih upitala domaćine: ‘Zašto me ovako ovi ljudi gledaju?’

Odgovor je uvijek isti: ‘Ne plaši se. Oni se samo dive. Zato gledaju.’

Da, oni mahom Kršćani u Europi se dive, a na Balkanu veliki vjernici pljuju. Čast izuzecima.

Eh, zato kažem da se danas možda ne bih pokrila, jer pored svega mnogo je upitnika iznad glave onoj koja se želi pokriti: Hoću li? Trebam li? Hoće li me Bog kazniti? Trebam li poslušati naredbu muža ili momka da se pokrijem? Kako ću izdržati? Onaj ‘šejh’ je rekao ovo, onaj drugi ono? Koji je u pravu? Smijem li, je li dozvoljeno, zabranjeno? Šta ako se pokrijem pa otkrijem? Hoće li me osuđivati?

Odgovor je: Hoće.

Za sve će te osuđivati. Bila ti pokrivena od glave do pete, ili otkrivena, isto će te osuđivati.

Zato…

Ne slušaj nikog, osim onog svog unutarnjeg glasa.

Ako se odlučiš pokriti, neka to bude u ime Boga, a ne po nečijoj želji ili iz bilo kakvog drugog interesa. Samo u ime Boga, Jedinog i Pravednog, Milostivog i Sveznajućeg Gospodara, samo tad je ispravno!

A ako misliš da pokrivanje nije za tebe, i to je sasvim u redu. Nisi zbog toga loša osoba. Vjera je u duši i između roba i Gospodara.

A ja sam te 1998. godine samo prebacila šamiju koju nikada više skinula nisam.

Jača nego ikad u svom odnosu s Bogom, osnažila sam svoj duh, koji je nesalomljiv i izgradila samopouzdanje koje je kao Svemir veliko. Mene danas ne dotiču ničija mišljenja, nikome se ne objašnjavam, ne pravdam i u potpunosti uživam u svom hidžabu. Zahvalna Gospodaru što me počastio da budem od onih koji osjetiše tu ljepotu, u punom sjaju.

Nisam svojim kćerkama nametala hidžab, niti bih to ikada radila. Samo sam uživala u ovom što jesam, a one su me gledale odrastajući uz mene. Znala sam da ne trebam puno pričati, ako hoću da moje kćerke nauče bilo šta, nego pokazati.

Pokazah im sreću i ponos zbog hidžaba, pa se moja starija kćerka pokrila, završila medresu, studira. I mlađa je krenula sestrinim stopama…

Hvala Bogu.

Eto, to je sva priča…

Pokažite zadovoljstvo ponašanjem i djelom, osmijehom i lijepim riječima, pa će svi drugi željeti ili biti kao vi, ili biti u vašem društvu.

Uzalud je marama na glavi, ako nema ništa u glavi.

Uzalud je vjera na jeziku, ako je nema u duši i srcu.

Uzalud je licemjerstvo pred ljudima, kad znamo da Bog sve vidi, čuje i zna.

Živi i pusti druge da žive…

Sretan Dan hidžaba, žene moje širom svijeta.

Razija Čolaković svojim riječima šalje snažnu poruku o važnosti slobode izbora, iskrenosti u vjeri i poštovanja prema drugima.

Njeno iskustvo pokazuje da hidžab nije samo odjevni predmet, već unutrašnja odluka koja treba biti donesena iz ljubavi prema Bogu, a ne pod pritiskom društva.

Objava Razija Čolaković o hidžabu: “Pokrila sam se s 14 godina, danas možda ne bih” pojavila se prvi puta na PressMedia.

Užas u Njemačkoj: Dječak (12) poginuo nakon što ga je 13-godišnjak poslije svađe gurnuo pod tramvaj

Dvanaestogodišnjeg dječaka udario je i usmrtio tramvaj na stanici Max-Eyth-See u Stuttgart-Mühlhausenu u petak poslijepodne, 31. januara.

Prema prvim rezultatima uviđajima, drugo dijete (13) navodno je nakon svađe gurnulo dvanaestogodišnjaka na nailazeći tramvaj.

Tragedija u Stuttgart-Mühlhausenu

Incident se dogodio oko podneva na postaji u blizini Max-Eyth-See. Dijete je udario tramvaj U12 nakon čega je stradao.

Policijski glasnogovornik odbio je reći jesu li u tučnjavi sudjelovala i druga djeca.

Majka je bila na mjestu događaja kada je policija razgovarala s osumnjičenim

Kada je policija razgovarala s osumnjičenikom, bila je prisutna majka 13-godišnjaka. Potom je predan Uredu za mladež.

U tramvaju je bilo nekoliko ljudi – glasnogovornik nije mogao reći koliko. No, pretpostavlja se da ima mnogo svjedoka. O njima se brinuo tim za krizne intervencije, navode njemački mediji, piše Fenix Magazin.

Objava Užas u Njemačkoj: Dječak (12) poginuo nakon što ga je 13-godišnjak poslije svađe gurnuo pod tramvaj pojavila se prvi puta na PressMedia.

Subscribe

- Never miss a story with notifications

- Gain full access to our premium content

- Browse free from up to 5 devices at once

[tds_leads input_placeholder=”Your email address” btn_horiz_align=”content-horiz-center” pp_msg=”SSd2ZSUyMHJlYWQlMjBhbmQlMjBhY2NlcHQlMjB0aGUlMjAlM0NhJTIwaHJlZiUzRCUyMiUyMyUyMiUzRVByaXZhY3klMjBQb2xpY3klM0MlMkZhJTNFLg==” pp_checkbox=”yes” tdc_css=”eyJhbGwiOnsibWFyZ2luLXRvcCI6IjMwIiwibWFyZ2luLWJvdHRvbSI6IjQwIiwiZGlzcGxheSI6IiJ9LCJwb3J0cmFpdCI6eyJtYXJnaW4tdG9wIjoiMTUiLCJtYXJnaW4tYm90dG9tIjoiMjUiLCJkaXNwbGF5IjoiIn0sInBvcnRyYWl0X21heF93aWR0aCI6MTAxOCwicG9ydHJhaXRfbWluX3dpZHRoIjo3NjgsImxhbmRzY2FwZSI6eyJtYXJnaW4tdG9wIjoiMjAiLCJtYXJnaW4tYm90dG9tIjoiMzAiLCJkaXNwbGF5IjoiIn0sImxhbmRzY2FwZV9tYXhfd2lkdGgiOjExNDAsImxhbmRzY2FwZV9taW5fd2lkdGgiOjEwMTksInBob25lIjp7Im1hcmdpbi10b3AiOiIyMCIsImRpc3BsYXkiOiIifSwicGhvbmVfbWF4X3dpZHRoIjo3Njd9″ display=”column” gap=”eyJhbGwiOiIyMCIsInBvcnRyYWl0IjoiMTAiLCJsYW5kc2NhcGUiOiIxNSJ9″ f_msg_font_family=”downtown-sans-serif-font_global” f_input_font_family=”downtown-sans-serif-font_global” f_btn_font_family=”downtown-sans-serif-font_global” f_pp_font_family=”downtown-serif-font_global” f_pp_font_size=”eyJhbGwiOiIxNSIsInBvcnRyYWl0IjoiMTEifQ==” f_btn_font_weight=”700″ f_btn_font_size=”eyJhbGwiOiIxMyIsInBvcnRyYWl0IjoiMTEifQ==” f_btn_font_transform=”uppercase” btn_text=”Unlock All” btn_bg=”#000000″ btn_padd=”eyJhbGwiOiIxOCIsImxhbmRzY2FwZSI6IjE0IiwicG9ydHJhaXQiOiIxNCJ9″ input_padd=”eyJhbGwiOiIxNSIsImxhbmRzY2FwZSI6IjEyIiwicG9ydHJhaXQiOiIxMCJ9″ pp_check_color_a=”#000000″ f_pp_font_weight=”600″ pp_check_square=”#000000″ msg_composer=”” pp_check_color=”rgba(0,0,0,0.56)” msg_succ_radius=”0″ msg_err_radius=”0″ input_border=”1″ f_unsub_font_family=”downtown-sans-serif-font_global” f_msg_font_size=”eyJhbGwiOiIxMyIsInBvcnRyYWl0IjoiMTIifQ==” f_input_font_size=”eyJhbGwiOiIxNCIsInBvcnRyYWl0IjoiMTIifQ==” f_input_font_weight=”500″ f_msg_font_weight=”500″ f_unsub_font_weight=”500″]

Must read

spot_img