Tag: Kuće

Mjesecima traju protesti i blokade studenata širom Srbije zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu, koja je odnijela 16 života. Posljedice suprotstavljanja režimu osim studenata osjećaju građani, aktivisti, kao i novinari.

Posljednji slučaj u nizu dogodio se novinarki Rijaldi Mujezinović kojoj su, kako je navedeno, vandali razlupali automobil u porodičnoj kući u Brodarevu, nedaleko od Prijepolja.

Mujezinović je slučaj podijelila na svom Instagram profilu:

"Ispred moje porodične kuće u Brodarevu su nam razlupali kola. Brodarevci, nema vas mnogo, znate li ko je kivan ovoliko na nas da uradi ovako nešto?"

Objavila je fotografije koje prikazuju razlupano vozilo, uz dodatni komentar: "Ovo nije dječija igra, ovo nije zabava, ovo je nečija mržnja."

Mujezinović tvrdi i da policija do trenutka objave nije izašla na uviđaj, kao i da su u kancelariji njenom ocu saopštili "trebalo je da imate kamere".

Njena aktivna i nedvosmislena podrška studentima, kao i kritikovanje trenutne vlasti Aleksandra Vučića, izazvali su različite vrste pritisaka, od kojih je posljednji uništavanje imovine.

Podsjećamo, novinari N1 Srbija također nisu izostavljeni od pritisaka, a prije desetak dana blokirana je zgrada televizije.

Objava Novinarki u Srbiji koja aktivno kritikuje režim razlupan automobil: ‘Ovo je nečija mržnja’ pojavila se prvi puta na PressMedia.

Svaka druga žena u Bosni i Hercegovini doživjela je neki oblik nasilja nakon 15. godine, bilo da je u pitanju fizičko, psihičko, seksualno ili ekonomsko nasilje, podaci su Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine iz 2013. godine.

Prema podacima OSCE-a iz 2019. godine, 85 posto žena nije prijavilo nasilje. Iako je ovaj problem, kao jedan od najvećih izazova bosanskohercegovačkog društva, izašao iz privatne u javnu sferu, i žrtve prijave nasilje i budu odvojene od partnera, nerijetko se dešava da se žena vrati žrtvi. Razlozi koje navode su brojni, a među čestima su, u onim manjim sredinama, osude društva, nemogućnost zaposlenja zbog te osude i teret koji “ponese” žrtva. Jednu od takvih sudbina zadesila je ženu koja je s redakcijom N1 podijelila svoju tešku ispovijest.

Žena čiji je identitet poznat redakciji, odlučila je progovoriti potaknuta kolumnom reportera N1 Azura Delića pod nazivom “Duh mahale, šutnja, sramota i femicid”. Na svojoj koži osjetila je taj “duh mahale”, šutnju i sramotu, ovo zadnje srećom nije.

“Već duže vrijeme razmišljam o osvrtu novinara i njihovih gostiju koji razgovaraju na temu ‘je li sistem zakazaoi. Ali niko se ne pita ‘je li mozak zakazao’. I ja živim u mahali, i ja sam žena žrtva nasilja, i ja sam kao i većina žena dala još jednu priliku za zajednički život. Da li je moj mozak zakazao?”, pita se.

Navodi kako je svog partnera prijavila za nasilje i da su sve karike u sistemu, od policije, preko inspektora i tužilaštva do suda, dobro uradili svoj posao, a da je on bio u zatvoru 5 mjeseci. U detalje nasilja nije htjela da ulazi kazavši kako tema o kojoj želi da govori, iz svog iskustva, je “mahala, primitivna sredina i plitki mozgovi”.

“Ja se pojavim na ulici (nakon prijave muža za nasilje, op.a.), svi od mene okreću glavu, poneki sramežljivi pogled i pozdrav. Hajde, mislim ljudima neugodno, u neznanju ne znaju šta da kažu. Trebala bih negdje da se zaposlim, treba djecu nahraniti jer sam ostala u kući sa 5KM. I ništa. I tu zid. Mala sredina, svi znaju doći će on i napraviti problem, ne bi da se zamjeraju… Ja sam sa srednjom školom, nisam obrazovani stručnjak tako da nemam izbora za posao. Branio mi je da radim i tu me je dobro z*****. Djeca i ja ostajemo sami na ulici, jer nemam para za kiriju i obaveze, i gladni. Nemam pomoći ni sa jedne strane, od socijalnog sam dobila jednokratnu pomoć”, navodi u svojoj ispovijesti.

U sigurnu kuću, kaže, ne želi smatrajući da tamo trebaju smjestiti “takve muškarce” (nasilnike, op.a.), a ne u zatvor jer “u zatvoru imaju sav ugođaj”.”Treba ih sigurno zatvoriti, ali na nekom prinudnom i teškom radu…”

“Da li je mozak zakazao?”

Potom navodi kako je došlo do toga da se ponovo vrati svom mužu nasilniku.

“I tako ja njega oslobodim, sklopim s njim dogovor: hoćeš napolje – može, ponoviš li nešto i slično – vraćaš se nazad. Da napomene, nije mi prijetio ubistvom. Znam ga dovoljno, on voli sebe najviše tako da su minimalne šanse da to ponovi. Ostaje i zatvoru pet mjeseci i u dosijeu mu piše da je ležao zbog nasilja. Zna i on mene – sigurno bih opet to uradila (prijavila ga za nasilje ukoliko bi do njega došlo, op.a.). I pušten je. Ako ne nastavimo živjeti zajedno, on ode u Njemačku i neće pomagati ni meni ni djeci. Odlučim se za zajednički život ponovo. Znam da će mnogi reći ‘mogla je ovo, mogla je ono’, ali nisam. Sada mogu reći da živimo lijepo, podnošljivo. Međutim, tu dolazi mozak…

On je pušten, dočekan je raširenih ruku, vratio se na posao – nikakvih problema. Njegova familija me neće zato što sam mu to uradila. Moja familija me neće jer sam ponovo s njim. Na ulici me, vjerovali ili ne, žene pljuju jer sam muža prijavila, što nisam trpila i govore da sam smeće. Žene koje imaju kćerke. Na kraju je ispalo da sam ja izolirana iz društva, a ne on. Sama sebi kažem ‘ma baš me briga’, ali briga me. Kad treba javno biti viđen na protestu, dobiti slobodan dan na poslu jer se protestuje – tu su svi kao jedno. A kao pojedinac dati podršku – to ne može. ‘Nemoj da se zamjerim, nije meni ništa uradio’. I, da li je mozak zakazao? Moj priznajem možda i jeste u nekoj mjeri jer šta sam proživjela nije ni čudo. Kako reče jedna osoba ‘ ti ženo i ne znaš da nisi dobro’. A šta je s drugima”, zaključuje.

Zakonsko rješenje u FBiH

Podsjećamo, Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine jednoglasno je usvojio Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama.
Između ostalog, propisano je da bi Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, uz tehničku podršku Federalnog ministarstva saobraćaja i komunikacija, trebalo osigurati uspostavljanje 24-satne besplatne SOS telefonske linije koja pokriva cijelu Federaciju BiH, radi davanja savjeta i pružanja podrške žrtvama nasilja, povjerljivo, odnosno čuvajući i njihovu anonimnost, u vezi sa svim vidovima nasilja obuhvaćenih ovim zakonom.

Nasilje je definisano kao tjelesna, psihička ili ekonomska povreda, opisano je i štaje tačno nasilje te mjere koje se poduzimaju u slučaju da je do nasilja došlo.

Jasno je propisano da zaštitu i pomoć pruža niz javnih ustanova te niz prava – od besplatne medicinske pomoći, psihološku pomoć, pratnju osobe od povjerenje itd.

“Žrtvi se mora prići individualno”

Ranije je za N1 govorila Emira Mizić, predsjednica Udruženja „Tim volim život“ iz Cazina koja je istakla da je svaki slučaj žrtve nasilja priča za sebe.

“Žrtvi je također bitno da tu zaštitu dobije pravovremeno jer to daje garanciju da se neki teži oblici nasilja mogu prevenirati kao što ubistva žena. U tom kontekstu službenici koji postupaju po prijavi nasilja dužni su praviti procjene rizika za svaku žrtvu i tretirati svaki slučaj ponaosob i u procjenama postupati odgovorno. Svakako nesmijemo zaboraviti da je važna podrška porodice i okoline”, kazala je ona,
Sociolog Vladimir Vasić ranije je za N1 kazao da je ključno mijenjati svijest društva, posebno u kontekstu patrijarhalnih vrijednosti koje često pogoduju normalizaciji nasilja.
“Patrijarhat u svojoj negativnoj interpretaciji nosi sa sobom patološke posljedice koje danas gledamo. Moramo osnaživati žene i u ruralnim sredinama, omogućiti im podršku i zaštitu, umjesto da ih osudimo na šutnju”, rekao je on.

U Bosni i Hercegovini postoje SOS telefoni za prijavu nasilja u oba entiteta.

Gender centar Federacije Bosne i Hercegovine uspostavio je SOS telefonski broj 1265 za pomoć žrtvama nasilja u porodici na teritoriji ovog bosanskohercegovačkog entiteta.

SOS liniju 1264 za područje Republike Srpskeuspostavile su 2005. godine četiri nevladine organizacije i Gender Centar Republike Srpske.

Na teritoriji BiH postoji osam sigurnih kuća sa ukupno 200 raspoloživih mjesta za žene i djecu žrtve nasilja. Sigurne kuće nalaze se u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Zenici, Mostaru, Modriči, Banjaluci i Bijeljini.

Fondacija lokalne demokratije nudi besplatnu pravnu, psihološku i socio-ekonomsku podršku za žene na brojeve telefona 033/570-560 i 033/570-561.

Psihološko, kao i pravno savjetovalište, nudi organizacija Medica Zenica. Oni, također, imaju i centralu na koju se može prijaviti nasilje na broj 032/463-920.

Fondacija Lara Bijeljina također ima broj za hitne pozive za prijavu nasilja, pružanje besplatne psihološke i pravne pomoći na 055/251-696.

Centar ženskih prava vodi Mrežu 4P kroz koju žene mogu direktno kontaktirati pomagačicu iz njene lokalne zajednice kako bi im pomogle u pristupanju uslugama ukoliko imaju problema sa rodnim nasiljem.

Glavni kontakt je 060/3111-922, a kontakti svih pomagačica dostupni su na mapi.

Broj policije je 122.

U konačnici, žrtvama nasilja potrebna je pomoć kako institucionalna tako i okoline i najbližih. Kako su ranije istakli stručnjaci ključ je u porodici, da nove generacije odgajamo da niti u jednom slučaju nasilje ne može biti rješenje i da žena nije ničije vlasništvo. Na nama svima je da budemo tu za one kojima je pomoć potrebna, bez osuđivanja i kritika.

Objava Ispovijest žrtve koja se vratila mužu nasilniku: “Da li je mozak zakazao?” pojavila se prvi puta na PressMedia.

Priča žene kojoj su djeca nanijela veliku bol nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Djeca i roditelji nerijetko različito razmišljaju, ali neizmjerna obostrana ljubav obično briše sve prepreke. Međutim, ispostavilo se da nije uvijek tako, te da nekada težina izgovorenih riječi sruši i najčvršće mostove za koje je potrebno puno vremena, snage i volje da se ponovo izgrade.

Nana Senija iz sela Kostjerevo kod Zvornika doživjela je tešku sudbinu, a iako ponosita, priznaje da joj dušu razdire loš odnos sa djecom.

I kad umrem neću se odmoriti. Valja odgovarati za šta sam zaslužila. Samo da umrem, da se ne patim. Prva bih potpisala”, kaže.
Muž joj je poginuo i to na par metara od kuće kod obližnje prodavnice.

“U avgustu je bilo dvije godine. Friteza ga ubila, prevrnula se i točak ga udario. Kada je zet otišao u njivu, on je ležao, a friteza je bila upaljena. Otkako ga nema, sve sama radim, sestra mi pomaže koliko može. Skupljam sijeno, imam 25 ovaca, držim, petljam, patim se. Sama donosim drva, sijala sam i maline, ali dvije godine ih nisam naplatila. Imam 57 godina, a već sam oboljela”, priča.

Udala se sa 18 godina i cijeli život se sa mužem borila da stekne što više.

“Bili smo kao robovi. On se tri puta operisao, dva puta za godinu dana. Sin mu nijednom nije otišao u posjeti u bolnicu u Tuzli. Komšija je skupljao ljude da mu daju krv, sin se nije ni nadvirio. I danas plače i žali ga. Mene kad umrem ne treba niko da žali. Za mene je sin umro, ja sam mu rekla, nikada mu halaliti neću. Ni njemu, ni starijoj kćerci. Rekla sam sinu – neću ti biti majka ni na zemlji, ni u zemlji. Za srce me je ujeo, duša me boli, ali nije za priču. Nisam 14 mjeseci imala nikakva primanja, nijednom me nisu nazvali, ni pitali da li imam hljeba. Komšijama hvala, oni su mi pomogli.

Uz pomoć donacija, sagrađena joj je kuća, a do tada je živjela po tuđim. Ali, kako kaže, najveća bol joj je što su je djeca ostavila.

“Djeca me ostaviše, nema nigdje nikog. Niko ne vodi računa. Troje sam ih rodila. Ne mogu ni da pričam. Kako mi je čovjek poginuo, ostaviše me. Mati sam, sin mi nije dolazio sedam i po godina, valjda mu žena ne da, šta ja znam. Starija je od njega, on je 1985, a ona 1977. Imaju dvoje djece i žive kod nje u kući. Otkako mi je suprug umro, sa sinom sam bila tri puta na sudu. Sve hoće da dijeli, a ništa nije radio. Muž nije ni upoznao kako treba njegovu djecu, posebno mlađeg. Samo me obilazi kćerka sa zetom, koja živi blizu mene. Sedmoro unučadi imam.

Iako je ogorčena, želja je da joj njeni potomci dođu na prag.

“Život sam dala za njih. Ma ne treba mi ništa, samo makar da hoće da me nazovu i obiđu. Samo mi treba vrata da mi otvore i upute neku lijepu riječ. Ubi me samoća. Nisu oni mene rodili, nego ja njih. Valjda bi trebalo majku prvi da pozovu”, zaključuje.

Objava Majka Senija ostavljena sama nakon smrti muža: Sin mi nije dolazio sedam godina pojavila se prvi puta na PressMedia.

Udruženje Pomozi.ba još jednom je pokazalo da solidarnost i suosjećanje mogu barem djelimično ublažiti najteže ljudske tragedije. Danas su potpisali ugovor o izgradnji kuće za malog Edija Tufeka, dječaka koji je u prošlogodišnjim razornim poplavama ostao bez oba roditelja.

Edi, čija je životna priča duboko potresla javnost, dobit će novi dom zahvaljujući humanim ljudima i ovom udruženju. No, tu se pomoć nije zaustavila.

Potpisan je i ugovor o desetogodišnjem stipendiranju u ukupnom iznosu od 60.000 konvertibilnih maraka, što znači da će Edi svakog mjeseca tokom narednih 120 mjeseci dobijati 500 KM kako bi mu se omogućilo školovanje, normalno odrastanje i pristojan život.

Pored toga, donirano je i novo vozilo, koje će služiti njegovom dedi i daidži kako bi Edija mogli voditi gdje god bude trebalo – u školu, na liječenja, ili bilo koje drugo mjesto koje mu život bude donosio.

Trag koji su roditelji ostavili – i praznina koju niko ne može popuniti

 Edi više nikada neće zovnuti mamu i tatu. Više ih nikada neće držati za ruku. Oni neće biti tu kada završi maturu, ni kada upiše fakultet. Njih neće biti na njegovom vjenčanju, niti će njegova djeca upoznati dedu i nanu – poručili su iz Pomozi.ba, uz napomenu da je priča malog Edija po njihovom mišljenju „najveća tragedija prošlogodišnjih poplava“.

– Ono što možemo materijalno – to ćemo mu obezbijediti. Ali ono suštinsko, ono najbitnije što je izgubio, to mu niko od nas ne može nadoknaditi – dodaju iz udruženja.

Ova inicijativa izazvala je lavinu pozitivnih reakcija širom zemlje, a mnogi su još jednom podsjetili koliko je važno zajednički stati uz one najranjivije – posebno kada su u pitanju djeca koja su ostala bez osnovne životne sigurnosti.

Priča o Ediju nije samo priča o gubitku, već i o nadi. O zajednici koja je odlučila da pruži ruku i kaže: nismo zaboravili.

Objava Edi je u poplavama ostao bez oba roditelja, dobit će novu kuću i stipendiju od 60.000 KM pojavila se prvi puta na PressMedia.

Iz Ureda visokog predstavnika (OHR) su mi rekli da nikada nisu imali ovakav slučaj, a sarađuju s povratnicima i prate obnovu kuća od završetka rata u našoj zemlji, kaže Salaharević Tužilaštvu Bosne i Hercegovine podnijeta je krivična prijava protiv odgovornih u Općini Vlasenica, zbog toga što su Nedimu Salahareviću zabranili obnovu porodične kuće u ovom podrinjskom gradu.

Poruka na vratima

Podsjećamo, Nedim Salaharević kome su otac i brat ubijeni u zloglasnom logoru Sušica, počeo je obnavljati porodičnu kuću u centru grada. Nakon što su majstori na kući uradili krov, na ulaznim vratima su, jednog jutra, zatekli zalijepljenu obavijest u kojoj stoji da je vlasnik, ukoliko planira izvođenje bilo kakih radova, obavezan pribaviti odgovarajuće dozvole Općine Vlasenica, odnosno Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove.

– Iz Ureda visokog predstavnika (OHR) su mi rekli da nikada nisu imali ovakav slučaj, a sarađuju s povratnicima i prate obnovu kuća od završetka rata u našoj zemlji. Ovo je kršenje Aneksa VII Dejtonskog sporazuma, doslovno uskraćivanje prava na povratak, a to radi Općina Vlasenica na čelu sa načelnikom Miroslavom Kraljevićem. Ugovor za obnovu moje kuće potpisali su Općina Vlasenica, Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica i ja. Imam taj ugovor po kojem je Ministarstvo poslalo građevinski materijal – kaže Nedim Salaharević za Faktor.

Iz Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica za Faktor su potvrdili da su na zahtjev delegata u Vijeću naroda Republike Srpske (RS) Armina Hamzića (SDP), u okviru besplatne pravne pomoći, sačinili krivičnu prijavu. Tu prijavu je, zajedno s dokazima, delegat Armin Hamzić predao Tužilaštvu BiH.

Ratni zločini

Nedimov brat Edin Salaharević bio je košarkaš tuzlanske Slobode, s kojom je kao junior bio prvak Jugoslavije, a bio je i juniorski reprezentativac bivše države. Ubijen je u logoru Sušica zajedno s ocem Muhamedom, a svemu tome prethodio je kućni pritvor u kojem je ova porodica bila, a te 1992. godine im je na ulazna vrata zalijepljeno obavještenje da su “porodica za specijalnu namjenu”. O svemu tome Nedim Salaharević je pred Sudom BiH svjedočio u postupku protiv Miroslava Kraljevića, Maneta Đurića, Radenka Stanića i Gorana Garića, kojima se sudi za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine.

Miroslav Kraljević trenutno je načelnik Vlasenice, a tokom rata bio je komandant Interventnog voda, koji je prema svjedočanju Salaharevića, ovu porodicu držao u kućnom pritvoru, sve dok Mehmed i Edin Salaharević 11. septembra 1992. nisu odvedeni u logor Sušica. Prema optužnici, Đurić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Stanić komandir, a Garić policajac.

– Ništa od toga nije slučajno. Ja se sjećam te obavijesti na vratima 1992. godine s podebljanim slovima. Ni ova posljednja za obnovu kuće nije slučajno baš tako dostavljena, lijepljenjem na vratima s boldiranim slovima – navodi Salaharević.

U sklopu renoviranja Nedim planira postavljanje nove ograde oko kuće, koš u dvorištu, kao uspomenu na svog brata Edina i muzej-sobu u sklopu kuće.

Objava Tužilaštvu BiH podnesena krivična prijava protiv odgovornih u Općini Vlasenica pojavila se prvi puta na PressMedia.

Tea Tairović, koja posljednjih godina slovi za jednu od najtraženijih i najskupljih pjevačica u regiji jer po nastupu uzme i do 25.000 eura, novac, osim u karijeru, ulaže i u nekretnine.

Pjevačica, u Novom Sadu ima porodičnu kuću gdje je do relativno nedavno živjela s majkom Božicom, a onda je u Beogradu kupila stan za 300.000 eura u koji se, prema pisanju medija, uselila zajedno s dečkom.

PRINTSCREEN/PAPARAZZO LOV 

Također, Tea je novac uložila i u nekretninu na Crnogorskom primorju. U luksuznom dijelu, točnije u Luštici, kupila je stan koji će biti gotov do sljedeće ljetnje sezone, pa pjevačica više neće morati nakon koncerata spavati po hotelima. Kako se ljetos govorilo, luksuzni apartman ju je koštao 430.000 eura s obzirom na to da je lokacija ekskluzivna, kao i da pruža potreban mir.

PRINTSCREEN/PAPARAZZO LOV 

Inače, ekipa Paparazzo lova svojedobno je u dvorištu njene kuće u Novom Sadu snimila i takozvani kontejner u kojem se također može živjeti.

Jednom prilikom je izvor za medije ispričao da je Tei oduvijek bila želja sebi osigurati nekretninu u Beogradu, te je pametno postupala sa zarađenim novcem i to joj se i ostvarilo.

Objava Sve nekretnine pjevačice: Tea Tairović za apartman na moru iskeširala je 430.000 eura pojavila se prvi puta na PressMedia.

Prošlo je 6 mjeseci od katastrofalnih poplava koje su pogodine područje Konjica i Jablanice. Nažalost, i nakon tolikog perioda, neki ljudi nisu dobili ništa, a pojedinima se djelilo i više neko što su imali. Jedan primjer dolazi iz Trusine, kod Konjica, Nermin Kezo je u poplavama izgubio sve. Kuća mu je uništena, voda mu je odnijela dva kamiona, izgubio je i krave u poplavama.

Posjetili smo Nermina Kezu i porazgovarali sa njim i donosimo tužnu ispovijest. Veliki nanos zemlje je zatrpao njegovu kuću, jedino rješenje je izgradnja potpornog zida.

-Kontaktirao sam i došao mi je Jasmin Ahmić iz udruženja Pomozi ba, tražio mi je da nađem firme koje bi napravile predračun i da će on učiniti sve da se podzida završi, međutim i nakon tri ponude koje sam prikupio od firmi iz Konjica, dobio sam poziv od Jasmina Ahmića koji mi je rekao da je moj zahtjev odbijen, dodaje Kezo. Neki su dobivali i po dva, tri auta a on nije dobio ni vreću cementa…

Nermin sa svojom porodicom živi u kući koju mu je ustupila jedna porodica iz Hrvatske, ali kako kaže, ubrzo bi trebao iseliti jer se ljudi vraćaju u svoju kuću.

– Sve sam izgubio, i kamion, i štalu, i kuću… Dobio sam obećanje od Jasmina Ahmića da će mi napraviti podzidu, ja sam imao nešto novca i renovirao sprat kuće, ali prva kiša koja je pala, voda mi je opet sve uništila, kazao je Nermin.

– Želim javno da kažem da su neki dobili sve, neki ljudi su dobili po nekoliko auta i mašina, ja nemam ništa, ja trenutno zavisim od dobrih ljudi koji bi mi pomogli da zaštitim kuću i obezbjedim svojoj stoki dostojnu štalu, jer su one pod najlonom na tuđoj zemlji, kazao je Nermin za Crnu hroniku.

Svi oni koji mogu i žele pomoći ovom vrijednom i poštenom čovjeku da se vrati u svoj dom možete uplatiti na broj žiro računa: 1415061310008435

Objava Nermin ostao prevaren: Neki su dobivali i po dva, tri auta, a on ni vreću cementa pojavila se prvi puta na PressMedia.