Tag: Žene

Svaka druga žena u Bosni i Hercegovini doživjela je neki oblik nasilja nakon 15. godine, bilo da je u pitanju fizičko, psihičko, seksualno ili ekonomsko nasilje, podaci su Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine iz 2013. godine.

Prema podacima OSCE-a iz 2019. godine, 85 posto žena nije prijavilo nasilje. Iako je ovaj problem, kao jedan od najvećih izazova bosanskohercegovačkog društva, izašao iz privatne u javnu sferu, i žrtve prijave nasilje i budu odvojene od partnera, nerijetko se dešava da se žena vrati žrtvi. Razlozi koje navode su brojni, a među čestima su, u onim manjim sredinama, osude društva, nemogućnost zaposlenja zbog te osude i teret koji “ponese” žrtva. Jednu od takvih sudbina zadesila je ženu koja je s redakcijom N1 podijelila svoju tešku ispovijest.

Žena čiji je identitet poznat redakciji, odlučila je progovoriti potaknuta kolumnom reportera N1 Azura Delića pod nazivom “Duh mahale, šutnja, sramota i femicid”. Na svojoj koži osjetila je taj “duh mahale”, šutnju i sramotu, ovo zadnje srećom nije.

“Već duže vrijeme razmišljam o osvrtu novinara i njihovih gostiju koji razgovaraju na temu ‘je li sistem zakazaoi. Ali niko se ne pita ‘je li mozak zakazao’. I ja živim u mahali, i ja sam žena žrtva nasilja, i ja sam kao i većina žena dala još jednu priliku za zajednički život. Da li je moj mozak zakazao?”, pita se.

Navodi kako je svog partnera prijavila za nasilje i da su sve karike u sistemu, od policije, preko inspektora i tužilaštva do suda, dobro uradili svoj posao, a da je on bio u zatvoru 5 mjeseci. U detalje nasilja nije htjela da ulazi kazavši kako tema o kojoj želi da govori, iz svog iskustva, je “mahala, primitivna sredina i plitki mozgovi”.

“Ja se pojavim na ulici (nakon prijave muža za nasilje, op.a.), svi od mene okreću glavu, poneki sramežljivi pogled i pozdrav. Hajde, mislim ljudima neugodno, u neznanju ne znaju šta da kažu. Trebala bih negdje da se zaposlim, treba djecu nahraniti jer sam ostala u kući sa 5KM. I ništa. I tu zid. Mala sredina, svi znaju doći će on i napraviti problem, ne bi da se zamjeraju… Ja sam sa srednjom školom, nisam obrazovani stručnjak tako da nemam izbora za posao. Branio mi je da radim i tu me je dobro z*****. Djeca i ja ostajemo sami na ulici, jer nemam para za kiriju i obaveze, i gladni. Nemam pomoći ni sa jedne strane, od socijalnog sam dobila jednokratnu pomoć”, navodi u svojoj ispovijesti.

U sigurnu kuću, kaže, ne želi smatrajući da tamo trebaju smjestiti “takve muškarce” (nasilnike, op.a.), a ne u zatvor jer “u zatvoru imaju sav ugođaj”.”Treba ih sigurno zatvoriti, ali na nekom prinudnom i teškom radu…”

“Da li je mozak zakazao?”

Potom navodi kako je došlo do toga da se ponovo vrati svom mužu nasilniku.

“I tako ja njega oslobodim, sklopim s njim dogovor: hoćeš napolje – može, ponoviš li nešto i slično – vraćaš se nazad. Da napomene, nije mi prijetio ubistvom. Znam ga dovoljno, on voli sebe najviše tako da su minimalne šanse da to ponovi. Ostaje i zatvoru pet mjeseci i u dosijeu mu piše da je ležao zbog nasilja. Zna i on mene – sigurno bih opet to uradila (prijavila ga za nasilje ukoliko bi do njega došlo, op.a.). I pušten je. Ako ne nastavimo živjeti zajedno, on ode u Njemačku i neće pomagati ni meni ni djeci. Odlučim se za zajednički život ponovo. Znam da će mnogi reći ‘mogla je ovo, mogla je ono’, ali nisam. Sada mogu reći da živimo lijepo, podnošljivo. Međutim, tu dolazi mozak…

On je pušten, dočekan je raširenih ruku, vratio se na posao – nikakvih problema. Njegova familija me neće zato što sam mu to uradila. Moja familija me neće jer sam ponovo s njim. Na ulici me, vjerovali ili ne, žene pljuju jer sam muža prijavila, što nisam trpila i govore da sam smeće. Žene koje imaju kćerke. Na kraju je ispalo da sam ja izolirana iz društva, a ne on. Sama sebi kažem ‘ma baš me briga’, ali briga me. Kad treba javno biti viđen na protestu, dobiti slobodan dan na poslu jer se protestuje – tu su svi kao jedno. A kao pojedinac dati podršku – to ne može. ‘Nemoj da se zamjerim, nije meni ništa uradio’. I, da li je mozak zakazao? Moj priznajem možda i jeste u nekoj mjeri jer šta sam proživjela nije ni čudo. Kako reče jedna osoba ‘ ti ženo i ne znaš da nisi dobro’. A šta je s drugima”, zaključuje.

Zakonsko rješenje u FBiH

Podsjećamo, Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine jednoglasno je usvojio Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama.
Između ostalog, propisano je da bi Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, uz tehničku podršku Federalnog ministarstva saobraćaja i komunikacija, trebalo osigurati uspostavljanje 24-satne besplatne SOS telefonske linije koja pokriva cijelu Federaciju BiH, radi davanja savjeta i pružanja podrške žrtvama nasilja, povjerljivo, odnosno čuvajući i njihovu anonimnost, u vezi sa svim vidovima nasilja obuhvaćenih ovim zakonom.

Nasilje je definisano kao tjelesna, psihička ili ekonomska povreda, opisano je i štaje tačno nasilje te mjere koje se poduzimaju u slučaju da je do nasilja došlo.

Jasno je propisano da zaštitu i pomoć pruža niz javnih ustanova te niz prava – od besplatne medicinske pomoći, psihološku pomoć, pratnju osobe od povjerenje itd.

“Žrtvi se mora prići individualno”

Ranije je za N1 govorila Emira Mizić, predsjednica Udruženja „Tim volim život“ iz Cazina koja je istakla da je svaki slučaj žrtve nasilja priča za sebe.

“Žrtvi je također bitno da tu zaštitu dobije pravovremeno jer to daje garanciju da se neki teži oblici nasilja mogu prevenirati kao što ubistva žena. U tom kontekstu službenici koji postupaju po prijavi nasilja dužni su praviti procjene rizika za svaku žrtvu i tretirati svaki slučaj ponaosob i u procjenama postupati odgovorno. Svakako nesmijemo zaboraviti da je važna podrška porodice i okoline”, kazala je ona,
Sociolog Vladimir Vasić ranije je za N1 kazao da je ključno mijenjati svijest društva, posebno u kontekstu patrijarhalnih vrijednosti koje često pogoduju normalizaciji nasilja.
“Patrijarhat u svojoj negativnoj interpretaciji nosi sa sobom patološke posljedice koje danas gledamo. Moramo osnaživati žene i u ruralnim sredinama, omogućiti im podršku i zaštitu, umjesto da ih osudimo na šutnju”, rekao je on.

U Bosni i Hercegovini postoje SOS telefoni za prijavu nasilja u oba entiteta.

Gender centar Federacije Bosne i Hercegovine uspostavio je SOS telefonski broj 1265 za pomoć žrtvama nasilja u porodici na teritoriji ovog bosanskohercegovačkog entiteta.

SOS liniju 1264 za područje Republike Srpskeuspostavile su 2005. godine četiri nevladine organizacije i Gender Centar Republike Srpske.

Na teritoriji BiH postoji osam sigurnih kuća sa ukupno 200 raspoloživih mjesta za žene i djecu žrtve nasilja. Sigurne kuće nalaze se u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Zenici, Mostaru, Modriči, Banjaluci i Bijeljini.

Fondacija lokalne demokratije nudi besplatnu pravnu, psihološku i socio-ekonomsku podršku za žene na brojeve telefona 033/570-560 i 033/570-561.

Psihološko, kao i pravno savjetovalište, nudi organizacija Medica Zenica. Oni, također, imaju i centralu na koju se može prijaviti nasilje na broj 032/463-920.

Fondacija Lara Bijeljina također ima broj za hitne pozive za prijavu nasilja, pružanje besplatne psihološke i pravne pomoći na 055/251-696.

Centar ženskih prava vodi Mrežu 4P kroz koju žene mogu direktno kontaktirati pomagačicu iz njene lokalne zajednice kako bi im pomogle u pristupanju uslugama ukoliko imaju problema sa rodnim nasiljem.

Glavni kontakt je 060/3111-922, a kontakti svih pomagačica dostupni su na mapi.

Broj policije je 122.

U konačnici, žrtvama nasilja potrebna je pomoć kako institucionalna tako i okoline i najbližih. Kako su ranije istakli stručnjaci ključ je u porodici, da nove generacije odgajamo da niti u jednom slučaju nasilje ne može biti rješenje i da žena nije ničije vlasništvo. Na nama svima je da budemo tu za one kojima je pomoć potrebna, bez osuđivanja i kritika.

Objava Ispovijest žrtve koja se vratila mužu nasilniku: “Da li je mozak zakazao?” pojavila se prvi puta na PressMedia.

Priča žene kojoj su djeca nanijela veliku bol nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Djeca i roditelji nerijetko različito razmišljaju, ali neizmjerna obostrana ljubav obično briše sve prepreke. Međutim, ispostavilo se da nije uvijek tako, te da nekada težina izgovorenih riječi sruši i najčvršće mostove za koje je potrebno puno vremena, snage i volje da se ponovo izgrade.

Nana Senija iz sela Kostjerevo kod Zvornika doživjela je tešku sudbinu, a iako ponosita, priznaje da joj dušu razdire loš odnos sa djecom.

I kad umrem neću se odmoriti. Valja odgovarati za šta sam zaslužila. Samo da umrem, da se ne patim. Prva bih potpisala”, kaže.
Muž joj je poginuo i to na par metara od kuće kod obližnje prodavnice.

“U avgustu je bilo dvije godine. Friteza ga ubila, prevrnula se i točak ga udario. Kada je zet otišao u njivu, on je ležao, a friteza je bila upaljena. Otkako ga nema, sve sama radim, sestra mi pomaže koliko može. Skupljam sijeno, imam 25 ovaca, držim, petljam, patim se. Sama donosim drva, sijala sam i maline, ali dvije godine ih nisam naplatila. Imam 57 godina, a već sam oboljela”, priča.

Udala se sa 18 godina i cijeli život se sa mužem borila da stekne što više.

“Bili smo kao robovi. On se tri puta operisao, dva puta za godinu dana. Sin mu nijednom nije otišao u posjeti u bolnicu u Tuzli. Komšija je skupljao ljude da mu daju krv, sin se nije ni nadvirio. I danas plače i žali ga. Mene kad umrem ne treba niko da žali. Za mene je sin umro, ja sam mu rekla, nikada mu halaliti neću. Ni njemu, ni starijoj kćerci. Rekla sam sinu – neću ti biti majka ni na zemlji, ni u zemlji. Za srce me je ujeo, duša me boli, ali nije za priču. Nisam 14 mjeseci imala nikakva primanja, nijednom me nisu nazvali, ni pitali da li imam hljeba. Komšijama hvala, oni su mi pomogli.

Uz pomoć donacija, sagrađena joj je kuća, a do tada je živjela po tuđim. Ali, kako kaže, najveća bol joj je što su je djeca ostavila.

“Djeca me ostaviše, nema nigdje nikog. Niko ne vodi računa. Troje sam ih rodila. Ne mogu ni da pričam. Kako mi je čovjek poginuo, ostaviše me. Mati sam, sin mi nije dolazio sedam i po godina, valjda mu žena ne da, šta ja znam. Starija je od njega, on je 1985, a ona 1977. Imaju dvoje djece i žive kod nje u kući. Otkako mi je suprug umro, sa sinom sam bila tri puta na sudu. Sve hoće da dijeli, a ništa nije radio. Muž nije ni upoznao kako treba njegovu djecu, posebno mlađeg. Samo me obilazi kćerka sa zetom, koja živi blizu mene. Sedmoro unučadi imam.

Iako je ogorčena, želja je da joj njeni potomci dođu na prag.

“Život sam dala za njih. Ma ne treba mi ništa, samo makar da hoće da me nazovu i obiđu. Samo mi treba vrata da mi otvore i upute neku lijepu riječ. Ubi me samoća. Nisu oni mene rodili, nego ja njih. Valjda bi trebalo majku prvi da pozovu”, zaključuje.

Objava Majka Senija ostavljena sama nakon smrti muža: Sin mi nije dolazio sedam godina pojavila se prvi puta na PressMedia.

Žene su, posebno, podložnije gubitku gustine kostiju zbog lakših struktura kostiju i pada im nivoa estrogena nakon menopauze. Bez gravitacije, ne varite ni hranu. To, u kombinaciji s ograničenom pokretljivošću, ubrzava gubitak mišića i kostiju. Možda je najopasniji učinak produženog boravka u svemiru izlaganje zračenju, koje može povećati rizik od razvoja stanja poput nekoliko vrsta raka i Alzheimerove bolesti

The post STRADALE KOSTI, MIŠIĆI: Umjesto 8 dana ostali devet mjeseci u svemiru: Astronauti se vratili na Zemlju 10 godina stariji, zapanjujući tragovi na tijelu appeared first on IZDVOJENO.ba.

Milioni života ugroženi su zbog "brutalnih rezova" donatora, rekao je u četvrtak glavni čovjek UN-ove agencije za izbjeglice (UNHCR), upozoravajući da su žene izbjeglice već izložene većem riziku od silovanja i da se djecu gura u trgovinu ljudima ili u rane brakove.

The post UNHCR: Milioni života ugroženi zbog Trumpovih ‘brutalnih’ rezova donacija appeared first on IZDVOJENO.ba.

Najmanje 70 Palestinaca ubijeno je u jutrošnjim izraelskim napadima na stambene kuće širom Pojasa Gaze, čime je izrael nastavio genocidni rat u blokiranoj palestinskoj enklavi. U brutalnim izraelskim napadima u Gazi od oktobra 2023. ubijeno je blizu 50.000 Palestinaca, većinom žena i djece, a više od 112.000 ih je ranjeno

The post SVIJET NE ŽELI DA ZAUSTAVI IZRAELSKI GENOCID NAD MUSLIMANIMA PALESTINE: Zločinci i jutros bombardovali stambene zgrade, ubijali žene i djecu appeared first on IZDVOJENO.ba.

U Multimedijalnoj sali Memorijalnog centra Sarajevo večeras je održana svečana dodjela nagradnih certifikata autorima najboljih idejnih rješenja za izgradnju Prvog spomenika žrtvama ratnog zločina silovanja u Bosni i Hercegovini.

Spomenik će se graditi na prostoru kompleksa Kon-Tiki u Vogošći, u kojem Memorijalni centar Sarajevo formira Muzej stradanja građana BiH te istraživačko-dokumentacioni (IDC) i arhivski centar.

Stručna komisija, sastavljena od predstavnika Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, Memorijalnog centra Sarajevo i udruženja žrtava, odabrala je tri najbolja rješenja među brojnim prijavljenim radovima. Treće i drugo mjesto predstavljeno je kratkom prezentacijom i dodjeljene su nagrade od 5.000 i 3.000 KM, dok je pobjednički rad koji potpisuju arhitekti Asmir Šabić i Zulejha Zatrić Šabić, odnio nagradu od 10.000 KM.

Više o inspiraciji i konceptu prvoplasiranog idejnog rješenja, kazao je Asmir Šabić.

"Koncept izvire iz svakodnevnog života, njegove krhkosti i potom se prikazuje nagli prekid normalnosti koji donosi ratno nasilje. Skulptura rasparčanih silueta predstavlja figure ranjene traumom, ali i ponosno uzdignute, simbolizujući dostojanstvo i snagu svih onih koji su preživjeli", naveo je.

Na dodjeli nagradnih certifikata prisutnima su se obratili direktor Memorijalnog centra Sarajevo Ahmed Kulanić, predsjednica Udruženja "Žrtve rata Foča 92-95" Midheta Kaloper te federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić.

Direktor Kulanić je istaknuo važnost ovog spomenika kao prvog javnog obilježja posvećenog žrtvama ratnog silovanja u BiH. -

"Ovaj spomenik je podsjetnik da ratni zločini nad našim sestrama, majkama, ne smiju ostati nevidljivi, da one koje su preživjele golgotu nisu same i da njihove priče neće biti utišane. Zahvaljujem se prije svega udruženjima i njihovim predstavnicama, gospođama Midheti Kaloper i Bakiri Hasečić koje su pokretači ove inicijative, Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike na čelu sa ministrom Adnanom Delićem koji je prepoznao njen značaj i posebno autorima pobjedničkog rješenja, Asmiru Šabiću i Zulejhi Zatrić Šabić, koji su kroz svoju viziju prenijeli emociju i značaj ovog spomenika", kazao je u svome obraćanju direktor Kulanić.

Predsjednica Udruženja "Žrtve rata Foča 92-95" i članica komisije Midheta Kaloper je izrazila zahvalnost za prepoznavanje važnosti inicijative koju su pokrenula udruženja žrtava

"Ovdje sam danas u ime svoga ali i drugih udruženja u Bosni i Hercegovini i želim da se zahvalim federalnom ministarstvu rada i socijalne politike, ministru Adnanu Deliću ali i Memorijalnom centru Sarajevo na čelu sa direktorom Ahmedom Kulanićem, sa kojima dijelimo zajednička nastojanja da žene koje su ponijele najveći teret tokom agresije ne budu zaboravljene", istaknula je Kaloper.

Ministar Delić je govorio o značaju inicijative koja je okupila institucionalne i nevladine aktere u zajedničkoj misiji očuvanja istine

"Trideset godina je prošlo. Vrijeme prolazi, život se kreće svojim tokom, a preživjele/i polako ulaze u pozne godine. Ako mi sada ne izgradimo ovaj spomenik, ako ne ispričamo njihovu priču, ko će to učiniti? Naša je moralna, nacionalna, patriotska i historijska obaveza da ne dopustimo da njihova patnja, ali i njihova snaga, nestane iz kolektivnog pamćenja. Mi ćemo ako Bog da biti ta generacija koja će našim preživjelima podići spomenik koji će svjedočiti šta su živjeli i preživjeli".

Ova dodjela certifikata označava početak realizacije projekta izgradnje ovog važnog memorijalnog obilježja, simbola trajne borbe za dostojanstvo žrtava, na mjestu koje u svojoj prošlosti nosi užase i patnje građana, a koje će u skorijoj budućnosti biti mjesto sjećanja, edukacije, dokumentovanja i čuvanja istine o agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Objava Ovako bi trebao izgledati prvi spomenik žrtvama ratnog zločina silovanja u BiH pojavila se prvi puta na PressMedia.