Odnos snahe i svekrve često je komplikovan, a ako na to dodamo činjenicu da snaha mora potpuno da promijeni stil života da bi se prilagodila novoj porodici, tek tada nastaje haos.
Takvu situaciju imala je Beograđanka Svetlana koja je iz rodnog Beograda otišla da živi na selu, sa mužem. Višegodišnje neslaganje sa svekrvom, kulminiralo je žučnom svađom na sahrani.
– Rođena sam u Beogradu, moji roditelji također, ali nikada nismo nešto držali do tog ‘gradskog pedigrea’. Normalno sam vaspitavana, mama i tata su ne učili da cijenim ljude ne po tome odakle su nego kakvi su. Zato ni njima nije smetalo kada sam im rekla da se udajem za ‘momka sa sela’. Goran je iz okoline Knića, jednog sela koje ne bih da imenujem. Dovoljno je da kažem da je to Šumadija, a najbliži veći grad je Kragujevac – počela je Svetlana svoju ispovijest.
Par se upoznao u Beogradu, na fakultetu i odmah su “kliknuli”. Nije prošlo mnogo, Goran je upoznao njene roditelje koji su ga prihvatili kao svoje dijete. Godinu dana kasnije, kada su već odlučili da se vjenčaju, Svetlana je otišla na selo kod njegovih i taj susret je također prošao idilično.
– Svekrva je bila divna, mila žena, koja se jako trudila da mi ugodi. Bilo mi je prosto neprijatno koliko je trčkarala oko mene nutkajući me svim i svačim. Njegovi su bili bogati, ne samo za seoske uslove, nego inače. Imali su dosta zemlje i veliki broj ljudi koji su za njih radili. Bila sam impresionirana kako održavaju domaćinstvo i svidjela mi se ideja da djecu odgajam u prirodi, na čistom vazduhu…
Tako je i bilo. Digli su ruke od fakulteta i odlučili da se presele na selo. Djeca su stigla veoma brzo, prvo sinčić, a za godinu i po dana i kćerkica.
– Svekrva mi je dosta pomagala oko djece, bila je mala razlika među njima i iskrena da budem, nisam se baš najbolje snalazila. Stalno mi se činilo da nešto griješim, a ona je uvijek bila tu da me ispravi. Nije to radila s omalovažavanjem ili prijekorno, zaista sam osjećala da me vidi kao svoje dijete i da mi želi samo najbolje.
A onda je polako počela da se nameće i potiskuje Svetlanu. Snahin ručak bi uvijek nekako završavao u zamrzivaču, “za neki drugi put”, a jelo se ono što svekrva spremi.
– Kapirala sam, možda je njeno ukusnije. Nema veze. Činilo mi se da i deca više vole njenu kuhinju, pa nisam ništa rekla. Prvi kuršlus je izbio kada nam je u goste došla njena sestra sa mužem. U tom trenutku sam presvlačila kćerku i spremala je za spavanje, pa sam izašla iz sobe tek poslije pola sata. Dočekalo me je njeno bijesno lice, vidjela sam da joj nije pravo što nisam potrčala da skuham kafu i dočekam goste. Kad su otišli, tako mi je i rekla:
“Ćero, kod nas se sve ostavlja kad gosti uđu na kapiju. Red je da se dočekaju kafom i rahatlukom”, zajedljivo mi je rekla. Pokušala sam da se opravdam, ali na kraju sam se izvinila. Možda je žena stvarno bila u pravu…
A onda su polako pare postale problem. Kako je Goran radio sa ocem, a Svetlana nije bila zaposlena, zavisili su od njihovih para.
– Ko ima više, taj je glavni i sve može. Ko ima manje para, nema pravo glasa. To je bilo pravilo koje mi je vrlo brzo predočeno. Kad smo išli u Kragujevac u veće nabavke, umjela je da vadi iz kolica stvari koje sam odabrala govoreći da nam to nije potrebno, da već imamo u kući slično. Najviše joj je smetala moja kozmetika. Šamponi koje sam do tada koristila za nju su bili ‘čisto bacanje para’, smatrala je da isti posao vrše i oni domaće proizvodnje. Kreme su bile ‘glupost’, mleko za tijelo praktično ‘sotonin izum’… Pokušala sam nešto da kažem mužu, ali on je mislio da pretjerujem i da sam preosjetljiva. Ipak smo živjeli pod njihovim krovom.
Tada je prvi put saznala za neke običaje. Kao na primjer, da žena ne smije da sjedi napolju i igra karte. To je bila sramota.
– Goranu su došli rođaci iz sela, fini ljudi, vrijedni i pametni. Voljela sam kad su nam dolazili u goste. Sjedjeli su tako ispred kuće za stolom i igrali karte, smijali se, podvaljivali jedan drugom. Pridružila sam im se, pa smo igrali u tablić u parovima. Pilo se neko pivce tu, baš smo se lijepo zabavljali. A onda je došla svekrva i sve pokvarila. Uzela je moju čašu s pivom i krenula u kuću, drsko mi dobacivši da me traži sin. Krenula sam za njom da bi mi ona u hodniku rekla da ‘nije red da žensko igra karte sa muškima i to da cio svijet vidi’. Bila sam u šoku. Koji ‘muški’ i koji svijet?! Moj muž i njegova braća Prvi put sam ‘razvezala jezik’ i rekla joj da u Beogradu to nije običaj i da se ne pravi razlika između muškaraca i žena.
Odgovorila mi je: ‘Pa ti, ćero, idi onda u Beograd!’
Preplakala sam cijelu noć, sve sam ispričala Goranu koji me je molio da se smirim i da će razgovarati s majkom.
Ali, razgovor nije pomogao. Svekrva je nastavila da joj zamjera, da se poziva na običaje, razlike između grada i sela, navodeći da se „kod njih tako ne radi, da je sramota“ i slično. A onda su otišli na sahranu svekrvinog zeta. To je bila kap koja je prelila čašu.
– Prvo me je tjerala da uđem u sobu gdje su držali tijelo pokojnika, jer je tako kod njih običaj, i zahtijevala da ga poljubim. Šta da vam kažem, bilo mi je užasno, u životu nisam vidjela ‘mrtvaca’, ali nisam htjela da je uvrijedim i poljubila sam mu ruku. Onda je trebalo da povorka krene na groblje. Išlo se pješke kroz cijelo selo, sanduk je bio otvoren, a mi je trebalo da u koloni idemo iza. Ako mene pitate, meni je to sve užasno neljudski i neukusno da truckamo kosti pokojnika kroz selo dok ga svi gledaju, ali takav je bio njihov običaj. Taman sam uzela vijenac i stala u povorku kad je dreknula na mene da odmah izađem. Nisam znala šta sam skrivila. Uhvatila me je za ruku obrušila se na mene riječima da treba da me je sramota, da nemam poštovanja prema mrtvima, da nisam vaspitana… I dalje nisam znala šta nije bilo u redu. Pokazala je rukom na moje gole noge. Bila sam u crnoj suknji, ali nisam imala čarape. Rekla mi je:
‘Takva nećeš ići na groblje. Žena ne smije bosih nogu u crkvu i na groblje, zar te ništa nisu naučili?’
E tad mi je prekipjelo! Sve ono ‘beogradsko’ u meni je izašlo napolje.
– E, kevo, taj film nećeš gledati! Muka mi je od vaših seljačkih običaja! Na plus 40 da nosim čarape, ne pada mi na pamet. Mogu da se odmah okrenem i odem, pa ti pravdaj tamo kod svojih gdje ti je snaha ili ćeš da prihvatiš. Trećeg nema i nemoj da ti pada na pamet da pokušaš nešto preko Gorana, ja od sada poštujem samo svoje običaje!
Kako je Svetlana otkrila, svekrva se durila nekoliko dana, ali je popustila. I danas žive zajedno, ali skoro da ne pričaju. Samo ono osnovno i najčešće kada dođu gosti. Da ne bi selo pričalo.
Objava “Ti se ćero vrati za tvoj Beograd”: Udala se na selo i svekrvine običaje nazvala seljačkim, a onda uslijedio šok pojavila se prvi puta na PressMedia.
![Pinterest](https://pinterest.com/pin/create/button/?url=https://bihvijesti.ba/ti-se-cero-vrati-za-tvoj-beograd-udala-se-na-selo-i-svekrvine-obicaje-nazvala-seljackim-a-onda-uslijedio-sok/&media=https://bihvijesti.ba/wp-content/uploads/2024/09/ti-se-cero-vrati-za-tvoj-beograd-udala-se-na-selo-i-svekrvine-obicaje-nazvala-seljackim-a-onda-uslijedio-sok.jpg&description=Odnos snahe i svekrve često je komplikovan, a ako na to dodamo činjenicu da snaha mora potpuno da promijeni stil života da bi se prilagodila novoj porodici, tek tada nastaje haos. Takvu situaciju imala je Beograđanka Svetlana koja je iz rodnog Beograda otišla da živi na selu, sa mužem. Višegodišnje neslaganje sa svekrvom, kulminiralo je žučnom svađom na sahrani. – Rođena sam u Beogradu, moji roditelji također, ali nikada nismo nešto držali do tog ‘gradskog pedigrea’. Normalno sam vaspitavana, mama i tata su ne učili da cijenim ljude ne po tome odakle su nego kakvi su. Zato ni njima nije smetalo kada sam im rekla da se udajem za ‘momka sa sela’. Goran je iz okoline Knića, jednog sela koje ne bih da imenujem. Dovoljno je da kažem da je to Šumadija, a najbliži veći grad je Kragujevac – počela je Svetlana svoju ispovijest. Par se upoznao u Beogradu, na fakultetu i odmah su "kliknuli". Nije prošlo mnogo, Goran je upoznao njene roditelje koji su ga prihvatili kao svoje dijete. Godinu dana kasnije, kada su već odlučili da se vjenčaju, Svetlana je otišla na selo kod njegovih i taj susret je također prošao idilično. – Svekrva je bila divna, mila žena, koja se jako trudila da mi ugodi. Bilo mi je prosto neprijatno koliko je trčkarala oko mene nutkajući me svim i svačim. Njegovi su bili bogati, ne samo za seoske uslove, nego inače. Imali su dosta zemlje i veliki broj ljudi koji su za njih radili. Bila sam impresionirana kako održavaju domaćinstvo i svidjela mi se ideja da djecu odgajam u prirodi, na čistom vazduhu... Tako je i bilo. Digli su ruke od fakulteta i odlučili da se presele na selo. Djeca su stigla veoma brzo, prvo sinčić, a za godinu i po dana i kćerkica. – Svekrva mi je dosta pomagala oko djece, bila je mala razlika među njima i iskrena da budem, nisam se baš najbolje snalazila. Stalno mi se činilo da nešto griješim, a ona je uvijek bila tu da me ispravi. Nije to radila s omalovažavanjem ili prijekorno, zaista sam osjećala da me vidi kao svoje dijete i da mi želi samo najbolje. A onda je polako počela da se nameće i potiskuje Svetlanu. Snahin ručak bi uvijek nekako završavao u zamrzivaču, "za neki drugi put", a jelo se ono što svekrva spremi. – Kapirala sam, možda je njeno ukusnije. Nema veze. Činilo mi se da i deca više vole njenu kuhinju, pa nisam ništa rekla. Prvi kuršlus je izbio kada nam je u goste došla njena sestra sa mužem. U tom trenutku sam presvlačila kćerku i spremala je za spavanje, pa sam izašla iz sobe tek poslije pola sata. Dočekalo me je njeno bijesno lice, vidjela sam da joj nije pravo što nisam potrčala da skuham kafu i dočekam goste. Kad su otišli, tako mi je i rekla: "Ćero, kod nas se sve ostavlja kad gosti uđu na kapiju. Red je da se dočekaju kafom i rahatlukom", zajedljivo mi je rekla. Pokušala sam da se opravdam, ali na kraju sam se izvinila. Možda je žena stvarno bila u pravu... A onda su polako pare postale problem. Kako je Goran radio sa ocem, a Svetlana nije bila zaposlena, zavisili su od njihovih para. – Ko ima više, taj je glavni i sve može. Ko ima manje para, nema pravo glasa. To je bilo pravilo koje mi je vrlo brzo predočeno. Kad smo išli u Kragujevac u veće nabavke, umjela je da vadi iz kolica stvari koje sam odabrala govoreći da nam to nije potrebno, da već imamo u kući slično. Najviše joj je smetala moja kozmetika. Šamponi koje sam do tada koristila za nju su bili ‘čisto bacanje para’, smatrala je da isti posao vrše i oni domaće proizvodnje. Kreme su bile ‘glupost’, mleko za tijelo praktično ‘sotonin izum’... Pokušala sam nešto da kažem mužu, ali on je mislio da pretjerujem i da sam preosjetljiva. Ipak smo živjeli pod njihovim krovom. Tada je prvi put saznala za neke običaje. Kao na primjer, da žena ne smije da sjedi napolju i igra karte. To je bila sramota. – Goranu su došli rođaci iz sela, fini ljudi, vrijedni i pametni. Voljela sam kad su nam dolazili u goste. Sjedjeli su tako ispred kuće za stolom i igrali karte, smijali se, podvaljivali jedan drugom. Pridružila sam im se, pa smo igrali u tablić u parovima. Pilo se neko pivce tu, baš smo se lijepo zabavljali. A onda je došla svekrva i sve pokvarila. Uzela je moju čašu s pivom i krenula u kuću, drsko mi dobacivši da me traži sin. Krenula sam za njom da bi mi ona u hodniku rekla da ‘nije red da žensko igra karte sa muškima i to da cio svijet vidi’. Bila sam u šoku. Koji ‘muški’ i koji svijet?! Moj muž i njegova braća Prvi put sam ‘razvezala jezik’ i rekla joj da u Beogradu to nije običaj i da se ne pravi razlika između muškaraca i žena. Odgovorila mi je: ‘Pa ti, ćero, idi onda u Beograd!’Preplakala sam cijelu noć, sve sam ispričala Goranu koji me je molio da se smirim i da će razgovarati s majkom. Ali, razgovor nije pomogao. Svekrva je nastavila da joj zamjera, da se poziva na običaje, razlike između grada i sela, navodeći da se „kod njih tako ne radi, da je sramota“ i slično. A onda su otišli na sahranu svekrvinog zeta. To je bila kap koja je prelila čašu. – Prvo me je tjerala da uđem u sobu gdje su držali tijelo pokojnika, jer je tako kod njih običaj, i zahtijevala da ga poljubim. Šta da vam kažem, bilo mi je užasno, u životu nisam vidjela ‘mrtvaca’, ali nisam htjela da je uvrijedim i poljubila sam mu ruku. Onda je trebalo da povorka krene na groblje. Išlo se pješke kroz cijelo selo, sanduk je bio otvoren, a mi je trebalo da u koloni idemo iza. Ako mene pitate, meni je to sve užasno neljudski i neukusno da truckamo kosti pokojnika kroz selo dok ga svi gledaju, ali takav je bio njihov običaj. Taman sam uzela vijenac i stala u povorku kad je dreknula na mene da odmah izađem. Nisam znala šta sam skrivila. Uhvatila me je za ruku obrušila se na mene riječima da treba da me je sramota, da nemam poštovanja prema mrtvima, da nisam vaspitana... I dalje nisam znala šta nije bilo u redu. Pokazala je rukom na moje gole noge. Bila sam u crnoj suknji, ali nisam imala čarape. Rekla mi je: ‘Takva nećeš ići na groblje. Žena ne smije bosih nogu u crkvu i na groblje, zar te ništa nisu naučili?’ E tad mi je prekipjelo! Sve ono ‘beogradsko’ u meni je izašlo napolje. – E, kevo, taj film nećeš gledati! Muka mi je od vaših seljačkih običaja! Na plus 40 da nosim čarape, ne pada mi na pamet. Mogu da se odmah okrenem i odem, pa ti pravdaj tamo kod svojih gdje ti je snaha ili ćeš da prihvatiš. Trećeg nema i nemoj da ti pada na pamet da pokušaš nešto preko Gorana, ja od sada poštujem samo svoje običaje! Kako je Svetlana otkrila, svekrva se durila nekoliko dana, ali je popustila. I danas žive zajedno, ali skoro da ne pričaju. Samo ono osnovno i najčešće kada dođu gosti. Da ne bi selo pričalo. Objava “Ti se ćero vrati za tvoj Beograd”: Udala se na selo i svekrvine običaje nazvala seljačkim, a onda uslijedio šok pojavila se prvi puta na PressMedia.){kind=link}