Tuzlanska čaršija već odavno ne postoji: “Vratite mi Tuzlu mojih roditelja”


Svi koji žive u Tuzli, bili stariji ili mlađi, svakodnevno svjedoče gubitku vrijednosti i prepoznatljivosti, koje je ovaj grad imao i čime su se generacije ponosile. Da promjena nije uvijek dobra ilustruje tuzlanski korzo, odnosno ljudi koji istim prolaze, kafići koji su davno prestali to biti, muzika kojoj tu nije ni vrijeme ni mjesto…

U Facebook grupi koja nosi naziv Tuzla Grad kroz Čaršiju i Mahale, Tuzlak Srećko Škrobić ujedno i admin grupe, objavio je tekst kojim je iskazao svoje nezadovoljstvo trenutnim stanjem u ‘gradu na zrnu soli’. Tekst koji nosi nazvi “Vratite mi Tuzlu mojih roditelja” prenosimo u cijelosti…

Vratite mi Tuzlu mojih roditelja

Lijepa ljetna noć, šetam gradom, mirišu slastičarne i roštilji, na čistim ulicama vidim poznata lica, iz okolnih bašti i kafića čuje se lagana muzika, a izlozi mnogobrojnih prostora u centru grada prizivaju da zastanete i pogledate.

Ovo je uvod iz priče o nekom gradu koji jako podsjeća na Tuzlu, ali ne ovu kakvu danas vidimo.

Jedina sličnost sa Tuzlom iz uvoda je lijepa ljetna noć, sve ostalo je tužna priča o gradu kojeg sve manje poznajemo. Malo po malo navikavamo se na novu realnost u kojoj nismo ni rođeni niti smo na nju naučeni.

Gradom se ne širi lagana i ugodna muzika, već buka decibela stranih i odbojnih nota. Grad ujutro podsjeća na deponiju smeća i na razuzdanu noć provedenu uz mnogo alkohola, dominantan miris opijata podsjeća na kvartove nekih svjetskih gradova, a svaki drugi prazan poslovni prostor u centru grada govori da čaršija Tuzlanska već odavno ne postoji.

I Tuzla kakvu znamo i volimo, u kojoj smo se rodili i kakvu smo od svojih roditelja naslijedili prelazi polako ali sigurno u naša sjećanja, a mi postajemo stranci i ustupamo mjesto nekoj novoj realnosti.

Ko se još sjeća da smo imali simfonijski orkestar, najbolji košarkaški klub u Europi, jaku privredu zbog koje niko nije morao preko granice zbog egzistencije, glumce, slikare i kipare čiji radovi i danas krase grad.

Ne radi se ovdje o tome ko je rođen a ko nije u Tuzli, ko je došao a ko ima stogodišnje Tuzlansko porijeklo. Svi moji sugrađani su moji bez obzira koliko ovdje dugo žive.

Radi se o tome šta je dozvoljeno, a šta prelazi granice ukusa i pristojnosti. Radi se o uspostavljanju normi, vrijednosti i utvrđivanju mjere. Šta je normalno, a šta se sankcioniše. Na šta smo navikli, a šta nam se servira. Gdje su odgovorni da reaguju na norme ako uopšte i postoje?

Grad je zapušten i zapostavljen, vlastiti interes odgovornih određuje mjeru svega, od čistoće i glasne muzike pa sve do privrede i kulturne baštine. Bahatost i samovolja onih koji određuju mjeru i utvrđuju norme siromaši nas svakodnevno, materijalno i duhovno, i krade nam budućnost.

Želim da se vrati red, znanje, čestitost, poštovanje svojih vrijednosti i tradicije, želim odgovornost za urađeno i neurađeno i tražim norme kojih smo dostojni, na koje smo navikli, baš onako kako smo nekada imali.

Samo želim da mi vratite Tuzlu mojih roditelja.


POVEZANE VIJESTI