ZLATKO DIZDAREVIĆ: Gaza i svijet – do posljednjeg djeteta

Zlatko Dizdarević

I svo to vrijeme, nad “pitanjem” Palestine, lebdjelo je već rutinsko uvjerenje da su suštinski najvažnija tema doista oni, “Palestinci”, njihova oteta zemlja i oteti životi, sve što tim povodom postoji. U pozadini je ostajao otimač sa njegovim “istorijskim pravima” koja, eto, nadvisiše silom sve. Pa i tamošnju baštinu i istoriju kršćanstva, islama i svih drugih posvećenih vjeri i religiji na svijetu. Sve do svetog Jeruzalema, terorom jačeg u politici od svih na svijetu, u ekskluzivnu prijestonicu samo – Izraela.

Uz višedecenijsko “bavljenje” okupiranom Palestinom svijet je prolazio kroz faze entuzijazma, pa zamora, onda iznenadnih obnavljanja priče pa opet zaborava, ignorisanja, do iznova novih i raznih geostrateških kalkulacija itd. A sve to računajući – i danas se vidi – na zamor ljudske pameti i sjećanja, na kapacitet novih tehnologija što pojedoše u ljudima sentimente, osjećana, humanost, savjest i ljudskost naspram svakojakih profita, interesa i otimačine. Svim tim hranjene su nove politike emocionalno eutanaziranim “biračima” koji se već odavno i nesvjesno odriču vlastite pameti i identiteta, individualizma i identiteta.

Eksplozije surovosti

Tako se, evo, i nekadašnje “Palestinsko pitanje” polako ali uporno, uz evo slučajeve rijetko viđenih eksplozija surovosti do animalnosti, počinje pretapati u dramu eliminacije elementarne ljudskosti. I u “institucionalnu” eutanaziju kolektivne humanosti na planeti.

Uz monstruma koji diriguju genocidom u Gazi, šprdajući se lažnim prijetnjama karikaturalnog međunarodnog prava o kakvom – takvom stvarnom, suvislom i efikasnom odgovoru na ciljane, planske, organizovane i najbrutalnije zločine protiv ljudi, kolektiva, civilia, djece, majki. Naravno i potpuno slobodnim i bez odgovora rušenjem stambenih zgrada, škola, bolnica, crkava i džamija, razaranjem izvora vode, sprječavanja dostavljanja iz svijeta hrane, lijekova, bilo kakve pomoći. I uz sve to, bolesno arogantnim odgovorima bijednim planetarnim promatračima što su “zabrinuti, apeluju, predlažu, osuđuju i žale…” A odgovori su u ciničnom pokazivanju od šake do lakta svima koji se satraše da bijedno “diplomatski” daju do znanja onome ko “ima pravo da se brani protiv terorista” da bi sve to trebalo okončati diplomatskim putem i pregovorima. Pa onda i uz ubijanje priznatih, palestinskih pregovarača.

Tako, evo, prođe deset mjeseci genocidnog užasa i bijedne svjetske neefikasnosti da se to zaustavi, od onog 7. oktobra lani, kada su Hamasovci odigrali, de facto, kapitalni potez u korist monstruoznih kalkulatora sa druge strane granice.

Matematika genocida

Jer “najjačoj vojsci u regionu pa i šire”, desilo se, eto, da na granici u nekoliko dana tada, “nisu primjetili ‘šunjanje’ unaokolo naoružanih napadača, jer su bili neoprezni”?! Ili su im sigurnosne kamere – kojih je tamo bezmalo na svakom metru u dodiru sa Gazom – bile “umorne”. Sve skupa sa ciljem, evo, “prava” na monstruozni “odgovor”, do sada evo tridesetak puta veći, ako matematika u genocidu i po namjerama i po rezultatu uopšte ima smisla.

Da su iole normalna vremena sa ljudima svijeta danas, u onoj mjeri u kojoj je to bilo drugačije nekad, otvorilo bi se gdje treba, na bitno drugačiji način nego što se to danas fingira, pitanje – šta to životinjsko leži u pozadini činjenice da se u 300 dana na relativno malom geografskom prostoru hladno, planirano, ciljano i uz naredbu ubije više od šesnaest hiljada djece, desetak hiljada majki uz još desetak hiljada onih za koje se zna da su ostali pod ruševinama, i blizu devedeset hiljada ranjenih.

Brutalna i krvava matematika kaže da je to, što se samo djece tiče, za tri nedjelje ubijenih u Gazi, više nego za cijelu godinu u svim država svijeta zajedno. Ili, prema najnovijim podacima iz Ujedinjenih nacija (UN), do sada, po jedno dijete svakih osam minuta!!!

Vjerovatno mučno zvuči kada se kaže, da je iz konteksta činjenice o smislu planetarne zajednice i posebno njenih izabranih lidera, ljudskost ovdje zabila, rijetko efikasno, samoj sebi nož u leđa.

Jedna drugu sustižu vijesti, pa bijedne reakcije, o konferencijama, sjednicama po raznim svjetskim najvažnijim organizacijama sa desetinama hiljada uvaženih funkcionera, pa otud njihove rezolucije, uz “presude” kojekakvih važnih sudova, posebno onog Međunarodnog suda pravde (ICJ) koji je svašta neupitno pošteno kazao i minulog januara. Pa opet prije tri sedmice. Ali, eto šta da se radi kad je sve to bez ikakve naredbodavne i izvršne snage. Već “onako”, da se zna, tako svijet dogovorio…

I oni kojima idu izbori, ovdje i onde. U Americi već na pragu, pa se ne treba čuditi što je i tamošnja priča sa novim pregovorima u Dohi o prekidu vatre i “planu za Gazu”, evo i nakon novih granata uz najmanje 93 ubijena Palestinca u jednom danu, tek “tricky balancing act”!? Šta da radimo kad Netanyahu neće ili hoće kako i koliko on kaže. A, eno, i njegovi rabini mu rekoše: „Do posljednjeg djeteta jer će sutra biti ubojice…“

Baš teško za bogove svjetske diplomacije i njihove pozicije, nema šta.

Tužno u svemu zvuče konstatacije rijetkih pojedinaca iz nekada respektabilnih Ujedinjenih nacija, poput Francesce Albanese, specijalne izvjestiteljke UN-a za Palestinu, kojoj se – gledajući je i slušajući – mora vjerovati da govori neupitno ogorčeno, a hrabro i istinito o tome da je “Gaza najveći i najsramotniji koncentracioni logor 21. stoljeća. Da Izraelci vrše genocid u jednom po jednom kvartu, jednoj po jednoj bolnici, jednoj po jednoj školi, jednom po jednom izbjegličkom kampu, jednoj po jednoj sigurnosnoj zoni…”

Sa pozicije na kojoj je Francesca zna i detalje o tome da se u Gazi upotrebljava oružje i iz Amerike i Evrope…I sve to, “uz užasavajuću ravnodušnost svih ‘civiliziranih nacija’ spram situacije u Gazi.” Puno je toga ona kazala uz molbu i konstataciju: “Neka nam Palestinci oproste našu kolektivnu nesposobnost da ih zaštitimo poštujući najosnovnije značenje međunarodnog prava…”

Dramatičan poraz ljudskosti

Jedino što se funkcionerki UN-a u ovome može zamjeriti jeste ono o “kolektivnoj nesposobnosti” da zaštite Palestinci u ovoj drami. Riječ nije o kolektivnoj nesposobnosti već, u svemu ovome, o projektu i raznim zajedničkim interesima najjačih, najvećih i uz njih jadno snishodljivo prilijepljenih “partnera” iz svijeta. Kobajagi velikih, a zapravo jadno malih.

Eno, da vidimo kako završavaju prijedlozi iz ICJ-a o uvođenju sankcija Izraelu i embarga na oružje Americi povodom Gaze, a hajde da vidimo sudbinu prijedloga o sankcijama i embargu donesenih, recimo, protiv Rusije i sličnih “istočnjaka”. Ne govoreći o povodima i razlozima što je to tako, već o interesima i interesnim partnerstvima.

Otud i tačna konstatacija hrabre Francesce Albaneze koja je kazala nakon svega: “Budite sigurni: Izrael neće zaustaviti ovo ludilo dok ga MI ne zaustavimo…” A Netanyahu zna , provjerio je bezbroj puta, sa kojim to MI ima posla i trijumfalno se smije planeti ne više ni iza leđa, već otvoreno i brutalno. On zna da “ima pravo da se brani (sic)! kad je napadnut” . To pravo eto ima i nakon 12 – oro ubijene djece na okupiranom Golanu. Mada tamo nije riječ o Izraelcima već o selu Majdal Shams, sa okupiranim žiteljima Druzima – koji nikad nisu htjeli da uzmu izraelsko državljanstvo mada su im okupatori to velikodušno nudili. Naravno, zločin nad djecom je zločin nad djecom ma koja i ma odakle bila ali, koji bi doista bio razlog vrha Hezbollaha da naloži zločin nad djecom Druza na Golanu?

Razlozi Izraela su mnogostruki, a prije svega najvažniji je da valja isprovocirati Iran nakon intervencije “terorista Hezbollaha” da uđe u rat i u njega uvuče Ameriku – do posljednjeg Palestinca i njihovih branitelja.

I opet, to i nije najgore u svemu ovome, već je to jad sa istorijski dugoročnim posljedicama da, evo, živimo epohu u kojoj je smrt dvanaestoro djece – u svakom slučaju krajnje okrutna – na okupiranim teritorijama, okupatoru Golana dala “pravo na odbranu”, pa je tako i smrt više od 16.300 palestinske djece u 300 dana u Gazi, za ubojice rezultat tog “prava”. Valjda da bi se odbranili od njih, od te djece, ali i one koja su još nedopustivo živa, za sada. I eno ubija se i dalje. I šta da se radi!

Istina je, uz reakcije koje za zločinca Netanyahua ne važe osim što mu proizvode cinični podsmijeh na račun “ostatka svijeta”, pa čak i na račun Amerikanaca koje zarad njihovih interesa koristi i preko crvene linije elementarne ljudskosti, da su društva planete Zemlje ušla u zadnju fazu poodavno započete ljudske i moralne, političke i društvene eutanazije kojoj se ne vidi kraj. Osim u nečemu što će vrlo brzo završiti u potpunom besmislu i ignorisanju onih standarda na kojima su se, koliko toliko, stvarale, njegovale i obnavljale elementarne ljudske vrijednosti što su nas odvajale od drugih živih stvorenja unaokolo.

Palestina sa Gazom i svim onim što se dešava danas, možda za mnoge i nije najbrutalnija storija po broju ubijenih, nevinih a žrtvovanih, protjeranih i željno pometenih sa zemlje. Ali, vrijeme, način i potpuno odsustvo volje da se tome stane na put, pa ako treba i silom – jer sve to zaslužuje pravo na planetarni odgovor i silom – govore o tome da će ovakve i sutra još brutalnije realnosti začinjene šutnjom, interesnom i politički bijednom, gurnuti čovjeka definitivno na put koji sa čovjekom u elementarnom smislu riječi, neće imati mnogo smisla. Ostaje nada da je ovo dovoljno upozorenja za otpočinjanje procesa koji nije nimalo lak i naivan ali ga se, možda, ipak može skrenuti u pravcu realnosti kojoj smo nekada pripadali.

Uz dosta zebnje ostaje nada da će to biti moguće. Doduše i uz mnogo drugačijih ljudi od ovih što su danas “lideri” na planeti.

Možda će i ranjena priroda ipak biti jača od njih i njihove sebičnosti. Ako ni zbog čega drugog – goloj samoodbrani. Radiosarajevo.ba

The post ZLATKO DIZDAREVIĆ: Gaza i svijet – do posljednjeg djeteta appeared first on IZDVOJENO.ba.